EKSPEKTORANSI

Ekspektoransi su lijekovi koji služe za poticanje i ubrzanje uklanjanja bronhijalne sluzi iz dišnih putova. Bronhijalna sluz je viskozna sluzava tekućina koju luće stanice dišnih putova. Njezina funkcija jest fizička blokada izravnog kontakta bronijalne sluznice i zraka koji ulazi u dišne putove, vlaženje i zagrijavanje zraka na putu prema alveolama. Kod upala pluća i dišnih putova dolazi do prevelikog lučenja sluzi i posljedičnog otežanog dolaska zraka u pluća. Iako se dišni putovi putem refleksa kašlja pokušavaju riješiti viška sluzi iskašljavanjem to ponekad nije moguće zbog obilnosti i žilavosti sluzi, pa se zbog toga koriste ekspektoransi.
Treba reći da je temelj olakšanja uklanjanja sluzi ili dobra hidratacija organizma. Stoga je kod iskašljavanja prva mjera uzimanje povelikih količina tekućine, po mogućnosti tople, poput raznih biljnih čajeva. Određene biljke kao što su timijan, majčina dušica, metvica, anis i komorač sadržavaju eterična ulja čiji sastojci i sami djeluju kao prirodni ekspektoransi. Stoga su takvi čajevi najbolja opcija za hidrataciju organizma.
Iako se uobičajni ekspektoransi koriste kod prehlada, bolesti koje obično ne ugražavaju život pacijenta, najozbiljnija bolest kod koje je neophodno smanjiti viskoznost bronhijalne sluzi jest cistrična fibroza.

Cistična fibroza
Cistična fibroza je nasljedna, genetska bolest u kojoj je gen za kloridne kanale poremećen, pa nastaju deformirani kloridni kanali koji ne mogu obavljati svoju funkciju. Zbog toga je poremećena funkcija svih egzokrinih žlijezda (žlijezde znojnice, žlijezde probavnog trakta, stanice koje luče bronhijalnu sluz). Cistična fibroza se odmah uočava nakon rođenja jer novorođenčad sa cističnom fibrozom imaju probavni poremećaj poznat kao mekonijski ileus. U kasnije djeca sa cističnom fibrozom pate od probavnih poremećaja, međutim, najopasniji poremećaj jest onaj u dišnim plućima. Zbog nemogućnosti lučenja vode bronhijalna sluz postaje pregusta, poput blata i njezino je kretanje prema grkljanu totalno onemogućeno. To vodi kroničnoj zagušenosti dišnih putova vrlo viskoznom i žilavom bronhijalnom sluzi koju pacijenti ne mogu iskašljavati. Također, prečesto se događaju respiratorne infekcije. lIječenje ove bolesti je često vrlo zahtjevno, probavne tegobe se koliko-toliko mogu riješiti, ali dišne tegobe jako teško. Zbog žilavosti bronhijalne sluzi imunološke stanice nisu dovoljno učinkovite, pa jake infekcije dišnih sustava, posebice bakterijom Pseudomonas aeruginosa navelike ugoržavaju život pacijenta. S vremenom, pluća pacijenta sa cističnom fibrozom doživljavaju totalni kolaps, dolazi do zakazivanja pluća i oboljeli umire. Mnogi pacijenti dožive tek 20 godina života.
Kod cistične fibroze uobičajni ekspektoransi slabo djeluju, a hidratacija nije od velike pomoći jer silna tekućina ne može ući u bronhe jer kloridni kanali, važan dio mehanizma razrijeđivanja bronhijalne sluzi ne rade. Kako je silna žilavost bronhijalne sluzi velikim dijelom zasluga velike količine DNA od raspadnutih leukocita, jedini korisni ekspektorans jest dornaza alfa, enzim koji specifično razgrađuje DNA i pomaže smanjenju žilavosti bronhijalne sluzi.

Ekspektoransi su jedni od najčešće korištenih lijekova, pogotovo u zimskom razdoblju. Međutim, treba naglasiti da unatoč velikom korištenju tih lijekova, njihova uporaba je bazirana na empiriji - ne postoji čvrsti dokaz da oni uopće djeluju. Terapeutska vijednost većine eskpektorantnih lijekova je dvojbena. Njihova djelotvornost je vjerojatno zasnovana na istodobnom uzimanju velike količine tekućine, a u brojnim slučajevima i samo pijenje velike količine tekućine dovoljno je za ekspektorantni učinak.
Ekspektoranske dijelimo na tri glavne skupine:
sekretolitici - pojačavaju bronhijalnu sekreciju tekućine i na taj način razmekšavaju i otapaju sluz (amonijev klorid, kalijev jodid, ipekakuana, gvajakol, ekstrakti bršljana, glicirize, senege, jaglaca, bazge, verbaskuma, eterična ulja timijana, eukaliptusa, metvice, anisa, borovice, bora i terpentinsko ulje)
mukolitici - mijenaju fizikalnokemijska svojstva sluzi uzokujući smanjenje viskoznosti sluzi (bromheksin, acetilcistein, karbocistein, epiprazinon, dornaza alfa)
sekretomotorici - potiču uklanjanje sluzi pojačanjem pokreljivosti cilijarnih resica (eterična ulja)
Sekretolitici su stari lijekovi, neki od njih se više i ne koriste. Primjerice, amonijev klorid i kalijev jodid bili us standardna terapije prije 30 godina. Te soli se izlučuju nakon resorpcije bronhalnim žlij01.05.2006akvi ekspektoransi se odavno ne koriste. Također, prije se kao ekpektorans koristio ekstrakt ipekakuane koji sadržava alkaloid emetin. On u većim dozama izaziva povraćanje, ali u manjim dozama djeluje ekspektorantno (izaziva pojačanu bronhalnu sekreciju) i bronhospazmolitički. Međutim, zbog činjenice da u samo malo većim dozama izaiva mučninu i povraćanje danas se vose ne koristi. Slično ipekakuani djeluje i ekstrakt korijena ljubičice (Viola odorata).

Registar lijekova u RH, 2006:

R05C             Ekspektoransi (isključ. kombinacije s antitusicima)
R05CA           Ekspektoransi
                     esktrakt bršljana – Prospan
R05CB           Mukolitici
                     acetilcistein – Fluimukan
                     bromheksin – Bisolex, Bisolvon
                     eprazinon – Mukolen
                     karbocistein – Cimolan, Cimolan P
                     dornaza alfa – Pulmozyme

Acetilcistein
Acetilcistein se upotrebljava kao mukolitik i kao antidot kod otrovanja paracetamolom. Svojim sulfhidrilnim skupinama kida disulfidne veze i smanjuje broj ionskih veza glikopeptida. Djeluje i mukoregulacijski i zato se izlučuje manje viskoznih sijalomucina. Kao mukolitik smanjuje viskoznost bronhalnog sekreta, olakšava iskašljavanje i ublažuje simptome opstrukcije dišnih organa. Koriste se za bolesti dišnih organa s obilnom viskoznom sluzi (kronični i akutni bronhitis, pneumonija, emfizem, traheobronhitis, kronični astmatički bronhitis, tuberkuloza, bronhiektazije, amiloidoza, atelektaza , pulmonalne komplikacije kod cistične fibroze, bronhopulmonalne komplikacije nakon operacije). Osim toga, acetilcistein se koristi i za pripremu bolesnika za bronhoskopiju i bronhografiju. Također, može se koristiti kod trovanja otrovanja paracetamolom.
Dolazi u obliku tableta koje se u ustima raspadaju te u obliku granula koje se piju zajedno s obilnim količinama tekućine. Dnevna doza za odrasle iznosi 600 mg a za djecu 100 mg. Ključno za uspjeh terapije jest unositi velike količine tekućine.
Acetilcistein je neznatno toksična tvar. Moguće nuspojave jesu probavne tegobe (suhoća usta, mučnina, povraćanje, dispepsija, kolike, stomatitis i proljev), a rijeđe se javljaju glavobolja, umor, pospanost, rinoreja, hemoptiza, bronhospazam, ljepljiva koža, osip, tresavica i alergijska reakcija.
Registrirani u RH za 2006: Fluimukan (LEK)

Karbocistein
Za razliku od acetilcisteina, karbocistein u svojoj kemijskoj strukturi nema reaktivne tiolne skupine, pa ne može izravno reagirati s molekulama sluzi. Smatra se da karbocistein ometa unutarstaničnu sintezu sluzi, stoga se stvara sluz sa smanjenim viskozitetom. U isto vrijeme sinteza visoko viskozne slizi značajno je smanjena. Karbocistein normalizira izlučivanje bronhalnog sekreta, smanjuje viskoznost sluzi, olakšava iskašljavanje te smanjuje učestalost kašlja olakšavajući disanje, a djeluje i protuupalno. Koristi se u liječenju simptoma bolesti dišnog sustava popraćene obilnom i viskoznom sluzi kao što su akutni i kronični bronhitis, cistična fibroza pluća i sl. Dolazi u obliku sirupa, a djelotvorna dnevna doza za odrasle iznosi 1500 mg, a za djecu od 500 mg do 750 mg ovisno o dobi i tjelesnoj težini djeteta. Nažalost, karbocistein može oštetiti želučanu sliznicu, pa ga osobe osjetljivog želuca i oni koji pate od gastritisa ili čira moraju izbjegavati. Karbocistein može izazvati mučninu, glavobolju, proljev i kožni osip, a rijetko krvarenje u probavnom sustavu.
Registrirani u RH za 2006: Cimolan (PLIVA), Cimolan P (PLIVA)

Bromheksin
Bromheksin je sintetski analog djelatnog biljnog sastojka vazicina, alkaloida koji se nalazi u biljci Adhatoda vasica, čiju uporabu nalazimo u ajurvedskoj medicini. Kako je vazicin toksičnija tvar, razvijen je njegov analog, bromheksin, lijek s vrlo malom toksičnošću. Najčešći je i najviše upotrebljivaniji ekspektorans. Uzrokuje degradaciju kiselih mukopolisaharida pojačavanjem formiranja lizozoma i aktivacijom hidrolaza. U isto vrijeme dolazi do stimulacija stanica u stijenkama bronha koje luče tekućinu. Kao rezulat dolazi do smanjenja viskoznosti sluzi i njezinog lakšeg iskašljavanja.
Koristi se za razrjeđivanje bronhalnog sekreta kod svih oblika akutnih i kroničnih bronhopulmonalnih oboljenja s poremećenom bronhalnom sekrecijom i otežanim iskašljavanjem. Dolazi u raznim oblicima, tablete, sirup, kapi, a djelotvorna dnevna doza za odrasle osobe iznosi 24 mg. Zanimljivo je da su kombinacije bromheksina s antibioticima kao što su amoksicilin, cefuroksim, eritromicin i doksiciklin poželjne, jer bromheksin pojačava koncentaciju tih antibiotika u plućnom tkivu, pa time antibiotici bolje djeluju na liječenje infekcije. Nuspojave bromheksina su neznatne, u vrlo rijetkim slučajevima može se javiti tegobe u probavnom traktu i osip na koži.
Registrirani u RH za 2006: Bisolvon (BÖHRINGER INGELHEIM), Bisolex (PLIVA)

Ambroksol
Ambroksol je zapravo aktivni glavni metabolit bromheksina. Naime, bromheksin se u tijelu metabolizira u razne metabolite, a ponajviše u ambroksol koji zapravo djeluje. Nakon što je otkriven kao glavni aktivni metabolit bromheksina, počeo se proizvoditi kao samostalni lijek za poticanje iskašljavanja. Posebnost ambroksola je ta što on smanjuje površinsku napetost bronhijalne sluzi, pa je to dodatni učinak - on potiče lučenje posebnog prirodnog surfaktanta u pluućima, a upravo je on odgovoran za taj dodatni učinak ambroksola. Posljedica pojačanog lučenja prirodnog surfaktanta jest smanjenje prijanjanja bronhijalne sluzi na stijeke dišnih putova. Ambroksol najčešće dolazu u u obliku tableta ili surupa, a dnevna djelotvorna doza u odraslih iznosi 75 mg. Kao i bromhekcin i ambroksol uzrokuje pojačano djelovanje antibiotika, pa se kombinacija s njima smatra pozitivnom interakcijom. Moguće nuspojave jesu mučnina, prolhevi i problemi s probavom.

Eprazinon
Eprazinon je derivat etilpiperazina i jedan je od najjačih eskpektorantnih lijekova. Djeluje izrazito mukolitički i ima blagi antitusički učinak. Razgrađuje mukopolisaharidna vlakna u bronhijalnoj sluzi, također ona bogata DNK. Time smanjuje viskoznost bronhijalne sluzi i olakšava iskašljavanje bronhijalne sluzi. Olakšava disanje i smiruje kašalj. Koristi se kod svih bolesti donjih dišnih putova pri kojima treba olakšati iskašljavanje bronhijalne sluzi uz istodobni antitusički učinak. Također, koristi se za smirivanje podražajnoga kašlja i olakšavanje iskašljavanja (pri bronhografiji i bronhoskopiji, pri karcinomskim promjenama). Djelotvorna dnevna doza za odrasle iznosi 200 mg.
Eprazinon se ne smiju koristiti trudnice i dojilje, kao ni djeca mlađa od 6 godina. U neuroloških bolesnika s ataksijom, tremorom ili konvulzijama eprazinon treba uzimati s velikim oprezom. Neželjeni su učinci rijetki i prolazni, obično se radi samo o probavnim poremećajima i osipu.
Registrirani u RH za 2006: Mukolen (KRKA)

Dornaza alfa
Dornaza alfa jest posebna DNA hidrolaza, enzim koji hidrolizira DNA. U cističnoj fibrozi žilavost sputima dobrim dijelom potjeće od velike količine DNA od raspadnutih leukocita. Dornaza alfa hidrolizira DNA u bronhijalnoj sluzi što uvelike smanjuje viskoznost bronhijslan sluzi pacijanata s cističnom fibrozom. U terapijske svrhe koristi se dornaza alfa koja je rekombinantna ljudska DNA hidrolaza, genetički identična verzija prirodnog ljudskog enzima koji razgrađuje izvanstaničnu DNA. Koristi se u liječenju bolesnika s cističnom fibrozom, starijih od pet godina, u kojih je vitalni kapacitet (FVC) veći od 40% od predviđenog, kako bi se poboljšala njihova plućna funkcija.
Dornaza alfa dolazi u obliku tekućine s 1 mg/ml dornaze alfa. Jednom dnevno se uz pomoć posebnog inhalatora inhalira 2,5 mg dornaze alfa. Kod starijih bolesnika s težim oblicima cistične fibroze koriste se i dvostruke doze od uobičajnih. Česte nuspojave su faringitis i promjena glasa. Povremeno su zamijećeni laringitis i osip sa i bez svrbeža.
Registrirani u RH za 2006: Pulmozyme (F. HOFFMAN LA ROCHE)

Prirodni ekspektoransi
U liječenju prehlada tradicionalno se koriste prirodni ekspektoransi koji potječu od ljekovitog bilja. Nalazimo dvije skupine takvih biljaka:
biljke koje sadržavaju saponine (bršljan, sladić, jaglac, senega, sapunika, sapunovac, divizma)
biljke koje sadržavaju ekspektorantna eterična ulja (anis, komorač, timijan, majčina dušica, eukaliptus, bijeli bor, klekovina, ariš)
Od ovih biljaka obično se izrađuju ekstrakti od kojih se rade razni sirupi za iskašljavanje. Također, brojne čajne mješavine za pomoć kod dišnih tegoba sadržavaju upravo biljke i jedne i druge skupine.
Saponini su skupina prirodnih glikozida steroida, steroidnih alkaloida i triterpena. Nalaze se u brojnim biljkama, pogotovo u kutikuli gdje čine voštani zaštitni film. U kemijskoj strukturi saponina razlikujemo dva dijela - prvi je "aglikon" koji sliči hormonskim steroidima, ali je ipak drugačiji od njih jer sadržava dodatni ciklički prsten, a drugi dio je vezan na aglikon i sastoji se od oligosaharida. Saponini su topljivi u vodi u kojoj forniraju pjenu, po kojoj su i dobili ime (smatralo se da su saponini vrsta sapuna). U biljnom svijetu nalazimo cijeli spektar saponina, vrlo često jedna biljna vrsta sadržava više raznih saponina. Saponini mogu imati različita farmakološka stvojstva, neki su i otrovni (otrovne saponine nazivamo sapotoksini), a saponini bršljana, sladića, jaglaca, senege, sapunike, sapunovca i divizme imaju ekspektorantna svojstva. Naime, oni su sekretolitici i smanjuju površinsku napetost bronhijalne sluzi. Saponini podražuju želučanu sluznicu, što reflektorno putem živaca izaziva povećanu sekreciju u bronhima i olakšava iskašljavanje rjeđeg bronhijalnog sekreta. Saponini se zbog svoje površinske aktivnosti u obliku monomolekularnog filma šire iz ždrijela na okolnu sluznicu respiratornog trakta i tako djeluju lokalno na razrijeđivanje i izlučivanje guste bronhijalne sluzi.
Eterična ulja anisa, komorača, timijana, majčine dušice, eukaliptusa, bijelog bora, klekovine (terpentinsko ulje) i ariša sadržavaju hlapive ugljikovodične ili fenolne sastojke (timol, karvakrol, pinen, anetol, eukaliptol, felandren) koji djeluju sekretolitički, sekretomotorički, antiseptički i spazmolitički olakšavajući iskašljavanje bronhijalne sluzi.

Bršljan
Bršljan (Hedera helix L.) spada u porodicu Araliaceae. Raste u šumama Europe i jugozapadne Azije kao biljka penjačica koja se može bidjeti na brojnim stablima visokog drveća. Ljekovitost bršljana poznata je bila još Druidima. Listovi bršljana sadržavaju 5-8% saponina (prije svega alfa-hederin i hederakozid C), sterole, flavonoide, polialkine (falkarinon and falkarinol). Svi ti spojevi, a pogotovo alfa-hederin, nositelji su farmakoloških svojstava bršljana. Zanimljivo da je pokazano kako sastojak falkarinol ima antibakterijsko, analgetsko i sedativno djelovanje. I falkarinon i falkarinol se smatraju antimikoticima (Wichtl i Bisset, 1994). U in vitro studijama zaklučeno je da natrjeve soli monodezmozida imaju toksično jdelovanje na amebe, Trichomonas, and lišmaniju (Bruneton, 1995). Standardizirani pripravci na bazi ekstrakta bršljana, da bi bili djelotvorni, moraju sadržavati 25 mg saponina po tableti odnosno, sirupis s ekstraktom bršljana moraju sadržavati 700 mg saponina na 100 ml sirupa.
Ekstrakt bršljana djeluje ekspektornatno, spazmolitički i umirujuće na kožu i sluznicu. Sirupi i tablete na bazi ekstrakta bršljana koriste se za iskašljavanje tj. ublažavanje simptoma prehlade i upale bronha. Osim toga, ekstrakt bršljanja koristi se u losionima i kremama protiv celulita, jer se smatra da esktrakt bršljanja pozitivno utječe na uklanjanje celulita. Pripravci s ekstraktom bršljana pokazali su se sigurnim, mada se kod trudnica smiju korititi uz oprez.
Registrirani u RH za 2006: Prospan (ENGELHARD)

Sladić
Sladić (Glycyrrhyza glabra) spada u porodicu Fabaceae. Postojbina mu je istočni dio Sredozemlja i jugozapadna Azija, a danas se uzgaja i raširena je po cijelom svijetu. Sladić je jedna od najistraženijih buljaka na svijetu. Korijen sladića (Liquiritiae radix) je karakteristično žute boje, ima sladak okus (po tome je i dobio ime), a sadržava brojne sastojke od kojih je najvažniji triterpenoidni saponin glicirizin (još poznat kao glicirizinska kiselina, 5-9% težine korijena). Glicirizin je nositelj slatkog okusa, 50 puta je slađi od saharoze. Komercijalni ekstrakt obično sadržava glicirizin u formi amonijeve soli (amonijev glicirizinat). Osim glicirizina u korijenu sladića nalazimo flavonoide likviritin, izolikviritigenin i dr.
Glicirizin ima dobro ekspetorantno i sekretolitičko djelovanje koje je dokazano i u pokusima na životinjama. Osim toga potvrđeno je da glicirizin ubrzava zacijeljivanje želučanog čira. Zbog svog slatkog okusa glicirizin se čak bio koristio u prehrambene svrhe kao zaslađivač. Međutim, glicirizin je pokazao vrlo zanimljivu i opasnu nuspojavu.
Glicirizin ima pseudoaldosteronsko djelovanje. Naime, glicirizin se u tijelu metabolizira između ostalog u glicireteničnu kiselinu. Ona se veže za mineralokortikoidne receptore i blokira učinak 11-beta-hidroksisteroid dehidrogenaze. Ovaj enzim ima ulogu spriječiti glukokortikosteroide da djeluju poput aldosterona. Ukoliko je on blokiran tada dolazi do intenzivne stimulacije mineralokortikoidnih receptora od strane glukokortikoida pa se dobiva učinak kao da aldosterona ima previše. Tada dolazi do pojačanog zadržavanja natrija u krvi (manje se izlučuje u bubrezima), i dolazi do hipertenzije. Tako su u stručnoj literaturi opisani slučajevi hipertenzivnih kriza zbog konzumacije prehrambenih proizvoda koji su sadržavali glicirizin kao zaslađivač.
Sladić i ekstrakt sladića koristi se kao ekspektorans za lakše iskašljavanje u bolestima dišnih putova, a također se može koristiti kao pomoćna terapija u želučanom ili/i duodenalnom ulkusu. Najčešće dolazi u sirupina ili čajnim smjesama, a također i u obliku tinktura. Djelotvorna dnevna doza za odrasle osobe jest količina ekstrakta koja sadržava 200-600 mg glicirizina. Međutim, zbog pseudoaldosteronske nuspojave, sladić i ekstrakt sladića sve se manje koriste.
Pripravci sa sladićem ne smiju se korititi u slučaju žučnih bolesti, ciroze jetre, hipertenzije, hipokalemije i lošeg rada bubrega. Također, trudnice bi trebale izbjegavati pripravke na bazi sladića. Moguće nuspojave (pogotovo u slučaju dužeg korištenja ili velikih doza) jesu hipertenzija, hipokalemija te u rijetkim slučajevima i mioglobinurija.

Jaglac
Jaglac (Primula veris) spada u porodicu Primulaceae. Može se vidjeti u šumama i na livadama cijele srednje Europe. Jaglac je zeljasta, niska proljetna biljka i cvijeta karekaterističnim žutim cvjetovima tijekom ranog proljeća. U liječenju se koriste cvijet i korijen jaglaca. Cvijet jaglaca sadržava saponine i flavonoida, dok korijen jaglaca (Primulae radix) samo saponine. Srodna vrsta jest Primula elatior, koja se također koristi kao i Primula veris. Od saponina u jaglacu nalazimo 5-10% triterpenoidnog saponina primula kiselina A. U biljci Primula veris aglikon primula kiseline A jest priverogenin A, a u P. elatior aglikon jest protoprimulagenin A. Osim tih saponina u jaglacu nalazimo fenolne glikozide primverin (primverozid, 4-metoksisalicilat) i primulaverin (primulaverozid, 5-metoksisalicilat) koji enzimskom razgradnom tijkom sušenja daje biljnoj drogi karakterističnu aromu.
Glavni saponin, primula kiselina A jest i jedini djelotvorni sastojak korijena i cvijeta jaglaca. On djeluje kao ekspektorans iritirajući želučanu sluznicu, što refloksno uzrokuje lućenje tekućine u bronhijalni sekret i dolazi do smanjenja viskoznosti bronhijalne sluzi. Također, pojačava se motorika cilija bronhijalnog epitela, pa je ekstrakt jaglaca ujedno i sekretomotorik.
Ekstrakt jaglaca koristi se kao sekretomotorički i sekretolitički ekspektorans pri bronhitisu, kašlju, prehlada za lakše iskašljavanje obilne sluzi u dišnom sustavu. Zbog iritacije sluznice pripravke na bazi jaglaca ne bi trebale koristiti osobe koje pate od želučanih tegoba.

Senega
Za senegu (Polygala senega) ne postoji hrvatski naziv. Naime, senega ne raste u našim krajevima, nego u istočnom i središnjem dijelu Sjeverne Amerike. Međutim u Europi rastu biljke srodne senegi, a to su Polygala amara i Polygala vulgaris. I ove dvije biljke se koriste za liječenje dišnih tegoba, ali je senega puno poznatija i cijenjenija. U ljekovite svrhe koristi se korijen i krijenske glavice senege (Polygalae radix).
Korijen senege, stare ljekovite biljke sjevernoameričkih Indijanaca, u farmaciju je ušao kao sredstvo protiv bolesti pluća. On sadržava saponine senegin i poligalična kiselina. Kao i ostali saponini senegin i poligalična kiselina djeluju podražajno na želučanu sluznicu i refleksno uzrokuju pojačano lučenje tekućine u bronhijalnu sluz, što ima sekretolitično djelovanje i smanjuje viskoznost bronhijalne sluzi.
Senega se koristi kao ekspektorans u raznim oblicima dišnih bolesti koje uzrokuju pojačanu produkciju viskozne žilave sluzi. Kod duže primjene pripravaka na bazi senege može doći do nadraženosti želučane sluznice. Također, u slučajevima predoziranja može doći do povraćanja i proljeva. Koristi se najčešće u obliku suhog ektsrakat (u obliku kapsula), a dolazi i u obliku sirupa.

Sapunika
Sapunika (Saponaria officinalis) prototip je biljke sa saponinima, Saponini su dobili naziv upravo po ovoj biljci, koja sadržava velike količine saponina, a ona sama dobila je ima jer je oduvijek bilo poznato da vodeni ekstrakt te biljke jako pjeni (poput vodene otopine sapuna), do te mjere da se može koristiti kao detergent. Tako su u davna vremena pralje sapuniku koristile za pranje vune, a prepoznata je i kao ljekovita biljka. Čak i danas u nekim zamljama postoje specijalni detergenti za osjetljive tkanine koje sadržavaju ekstrakte sapunike. Zbog svojeg prirodnog porijekla, takvi su detergenti sve popularniji. Rasprostanjena je po cijeloj Europi i zapadnoj Aziji, a prenijeta je u Sjevernu Ameriku i Japan. Od sapunike koriste se sasušeni korijen, podanak i ogranci.
Aktivne tvari u sapuniki jesu saponini. Ekstrakt sapunika djeluje ekspektorantno, a u većim dozama i citotoksično.
Mehanizam djelovanja je isti kao i kod drugih biljaka sa saponinina - nadražaj želuca izaziva refleksno lučenje tekućine u bronhijalnu sluz dolazi do smanjenja viskoznosti bronhijalne sluzi. Isto tako, u rijetkim slučajevima i sapunika može izazvati neugodan i štetan nadražaj želuca.

Divizma
Pod pojmom divizma kriju se dvije biljke - Verbascum densiflorum i Verbascum phlomoides. Rastu na livadama u pored šuma u Europi i zapadnim dijelovima Azije. Karakteristična je po tome da je dlakava biljka koja može narasti dosta viskoko, čak do 2 metra, a ljeti cvate karakterističnim žutim cvjetovima. Upravo se ti žuti cvjetovi sabiru i suše i koriste u liječenju raznih dišnih tegoba.
Cvjetovi divizme sadržavaju flavonoide (apignein, luteolin kamferol i rutin), iridoidne monoterpene (aukubin, 6-beta-ksilosilaukubin, metilkatalpol, izokatalpol) i triterpenske saponine (verbaskosaponin) i mukopolisaharidne sluzi. Zbog tih sluzi, cvjetovi divizme se mogu koristiti i za liječenje suhog kašlja.
Cvjetovi i ekstrakt divizme korisna je komponenta pripravaka i čajeva za simptomatsko liječenje upale grla i kašlja. Također, cvjetovi divizme se koriste u liječenju prehlada, suhog kašlja, i za iskašljavanje zbog blagog ekspektorantnog djelovanja saponina. Za razliku od ostalih saponinskih biljaka cjetovi divizme nekaju ograničenja za korištenje.

Timijan
Timijan (Thymus vulgaris), za razliku od prethodnih biljaka ne sadržava saponine - temelj njegovog ekspektorantnog djelovanja jest njegovo eterično ulje bogato timolom i karvakrolom, terpenskim fenolnim spojevima. Timijan priprdno raste u južnoj Europi i na Mediteranu, a drugdje se uzgaja radi ekstrakcije eteričnih ulje. Spada u porodicu Lamiaceae. Biljka srodna timijanu jest majčina dušica (Thymus serpylum), koja također sadržava eterično ulje s timolom i karvakrolom, a također se koristi u čajevima i sirupima za liječenje bolesti dišnih putova. Listovi i stabljika timijana (Thymi herba) sadržavaju eterično ulje s terpenskim fenolima timolom i karvakrolom. Timol i karvakrol jesu jaki i vrlo moćni antiseptici. Timol po kemijskoj strukturi nalikuje mentolu, ali je od mentola neusporedivo boljei i jači antiseptik. Osim njih eterično ulje sadržava i terpenoide, eugenol, alifatske alkohole. Međutim, ono što eterično ulje timijana ne sadržava, ali vodeni ekstrakt timijana sadržava jesu flavonoidi timonin, cirsilineol i 8-metoksicirsilineol, a tu su i bifenilni monoterpenoidni spojevi i ružmarinska kiselina. Također, tu su i brojni drugi korisni spojevi.
Ekstrakt timijana ima dokazano bronhospazmolitičko, ekspektorantno i antibakterjsko djelovanje. In vitro pokusi pokazali su da su flavonoidi timonin, cirsilineol i 8-metoksicirsilineol vjerojatno odgovorni za bronhospazmolitičko djelovanje timijana.
Eterično ulje timijana i ekstrakt timijana dolazi u brojnim sirupima za liječenje kašlja, a osušeni listići timijana nalaze se skoro u svim čajevima za dišne putove, protiv kašlja, bronhitisa i prehlade. Zbog svojeg jakog antiseptičkog svojstva timol se nalazi u pastilama za liječenje bolesti grla, u tekućinama za ispiranje grla, u tekućimana za dezinfekciju usta (koriste se u skučajevima gingivitisa i stomatitisa), a smjesa etanola, vode i eteričnog ulja timijana vrlo je moćno sredstvo za dezinfekciju.

Anis
Anis (Pimpinella anisum) jest biljka iz porodice Apiaceae. Biljke srodne anisu jesu komorač (Foeniculum vulgare), bedernika (Pimpinella saxifraga) i kumin (Carum carvi). Prvobitna postojbina anisa je na istoku, ali danas se u cijelom svijetu uzgaja radi vrlo aromatičnopg eteričnog ulja. Malogdje je samonikla.
Od anisa se iskorištava njegov plod (Anisi fructus). On sadržava 2% eteričnog ulja. Eterično ulje se dobiva destilacijom s vodenom parom a sadržava čak do 90% anetola. Osim anetola, eteričnu ulje anisa sadržava metilkavikol, anisni aldehid, anisnu kiselinu i terpene. Još je jedna biljka bogata anetolom, a to je kineski zvjezdasti anis (Illicium verum), međutim, filogenetski anis i zvjezdasti anis nisu nikako povezane.
Anetol (točnije trans-anetol) je vrlo aromatičan spoj zbog kojeg anis ima karakterističan sladunjavi miris. Kemijski gledano to je aromatski, nezasićeni eter, točnog kemijskog imena trans-1-metoksi-4-(prop-1-enil)-benzen. Kemijski čist anetol javlja se u obliku bijelih kristala, a tale se na samo 21°C. Anetol ima sladak okus - izmjereno je da je 13 puta slađi od saharoze. Međutim, u velikim količinama anetol je toksičan i iritantan. Zanimljivo je da se u ilegalnim krugovima anteol koristi kao sirovina za sintezu parametoksiamfetamina - na crnom tržištu kriminalci ga prodaju tvrdeći da je to MDMA (ecsytasy), a rezulata takve patvorine jesu brojni smrtni slučajevi mladih ljudi.
Anis (ekstrakt i eterično ulje) imaju ekspektorantno, blago spazmolitičko i antibakterijsko djelovanje. Koristi se u čajevima i sirupima za ublažavanje kašlja i za iskašljavanje u raznim bolestima dišnih putova. Također, anis ima karminativno i aperitivno djelovanje pa se koristi kod dispeptičnih tegoba i nadutosti. Mnoga alkoholna pića i likeri sadržavaju ekstrakt anisa. Primjerice, čuvena makedonska rakija, mastika, sadržava puno anetola iz anisa.

Četinjače
Razne vrste četinjača sadržavaju eteričnu ulje karakterističnog mirisa. U četinjače spadaju, primjerice, klekovina (Pinus mugo), bijeli bor (Pinus sylvestris), smreka (Picea abies) crni bor (Pinus nigra), ariš (Larix decidua), primorski bor (Pinus pinaster), jela (Abies alba), molika (Pinus peuce) i dr. Nepregledne šume četinjača pokrivaju Sibir, Kanadu, Norvešku, a rastu na višim nadmorskim visinama diljem brojnih planina, prijerice, u nas je četinjačama posebno bogat Gorski kotar i Velebit. Također, četinjače naseljavaju primorske i mediteranske krajeve.
U medicinske svrhe koriste se eterična ulja klekovina (Pinus mugo) i bijelog bora (Pinus sylvestris). Eteričnu ulje bijelog bora naziva se terpentinsko ulje, a klekovine Pini pumilionis aeteroleum. U pitanju su smjese raznih terpentinskih ugljikovodika, a terpentinsko ulje i ulje klekovine se razlikuju po udijelu komponenata. Tako u tim uljima možemo naći najviše alfa-pinena, a također nalazimo i felandren, 3-karen, dipenten, beta-pinen, limonen, alfa-terpinen, gama-terpinen, cis-beta-ocimen, mircen, kamfen, sabinen i terpinolen. Osim toga, tu su i ostali satojci kao što su bornil acetat, borneol, 1,8-cineol, kadinol, muurolol, alfa-kadinol, kajofilen, kamazulen, maslačna, kaproična acid i izokaproična kiselina.
Eterična ulja klekovine i bijelog bora imaju sekretolitička, hiperemička, i lagano antiseptička svojstva. Sekretolitičko svojstvo eteričnih ulja četinjača je oduvijek znano - primjerice, pacijenti koji boluju od kroničnog bronhitisa često se šalju u sanatorije u krajevima gdje raste dosta takvog drveća. Eterično ulje obogađuje tamošnji zrak, što blagotvorno djeluje na stanje pacijenata. Antiviralna i antibekterijska svojstva proizilaze iz sastojaka kao što su limonen, dipenten i bornil acetat. Koriste se za inhaliranje radi poboljšavanja iskašljavanja suvišne bronhijalne sluzi, a izvana se koriste zbog antireumatskog i analgetskog djelovanja. Također, djeluju kao nazalni dekongestivi zbog stimulacije vazokontrikcije. Ne smiju se koristiti u slučajevima bronhijalne astme ili suhog kašlja. Pri inhaliranju mogu se kao nuspojave javiti pojačani bronhijalni spazam i iritacije sluznice, a pri primjeni na koži može doći do iritacije kože.