MDMA - ECSTASY

MDMA (3,4-metilendioksi-metamfetamin) je sintetički spoj, derivat amfetamina, i u svojoj osnovnoj formi to je bijeli kristalni prah, iako se najčešće pojavljuje u obliku kapsula ili tableta. U istoj "obitelji" droga uz njega nalaze se između ostalih i MDA (metil-dioksi-amfetamin), MDE i MDEA (metil-dioksi-etil-amfetamin), koji su često sastojak tableta prodavanih kao ecstasy.
Treba posebno napomenuti da se kao ecstasy u tabletama danas često podmeću i razne druge tvari: DXM, efedrin, amfetamin, kofein ili PMA.

Povijest
Povijest danas sveprisutnog ecstasyja počinje sasvim nezamjetno negdje u Darmstadtu (Njemačka) 1912. godine. Tada je u farmaceutskoj kompaniji Merck sintetiziran MDMA. Patentiran je dvije godine kasnije, a bio je predviđen samo kao kemikalija za proizvodnju drugih lijekova, ne kao anoreksik, kao što se obično priča. Na njega se vrlo brzo zaboravlja, sve do nakon 2. svjetskog rata, kada ga uz mnoge druge droge testira vojska za moguću uporabu tijekom hladnog rata. Zaključuju da je nekoristan, pa se ponovo zaboravlja sve do sredine šezdesetih, kada ga u svom privatnom laboratoriju sintetizira Alexander Shulgin. Taj kemičar, koji će postati poznat po MDMA, zbog svog interesa za psihodelične droge odlazi iz komercijalne farmacije, i tridesetak godina u svom "alkemičarskom brlogu" radi na beskrajnom nizu "mind-altering" droga. Vjerovao je da farmakološka istraživanja mogu proizvesti sredstva koja će pomoći proširenju ljudske percepcije, i smatrao je beskorisnim da svoje "materijale" testira na životinjama. Zato je oko sebe okupio krug prijatelja i poznanika, koji su bili voljni pomoći mu: grupica prijatelja okupila bi se u kući, donijeli bi hranu, piće, vreće za spavanje i eksperiment je mogao početi. Nakon svakog okupljanja svi su morali podnijeti izvještaj s detaljnim opisima efekata droge.
Shulgin je MDMA sintetizirao 1965., ali probao ga je tek 1967. Bez obzira na svoje bogato iskustvo sa raznim psihodelicima, bio je zapanjen osjećajem: "Bilo je različito od svega što sam prije probao. Nije bio psihodelik u vizualnom ili interpretativnom smislu, ali lakoća i toplina psihodelika bila je prisutna i sasvim izvanredna." Kada ga je pokazao svom prijatelju, psihologu, droga se proširila, zbog svog navodnog terapeutskog potencijala. Počela se koristiti u psihoterapiji kao pomoć kod posttraumatskih stanja, fobija, neuroza, ovisnosti, ili bračnih teškoća, a mnogi su pacijenti smatrali da im je MDMA pomogao, olakšavajući im njihovu bolest ili povećavajući njihovo samopouzdanje.
Svi koji su u to vrijeme koristili MDMA prešutno su se slagali da njegova uporaba mora ostati skrivena, smatrajući to iskustvo elitističkom privilegijom, ali tajnost nije mogla potrajati. Upućeni su bili oduševljeni, i vijest se počela nezaustavljivo širiti: od njihovih prijatelja, prijatelja njihovih prijatelja... Krajem sedamdesetih stvorilo se malo tržište MDMA, koji se prodavao s uputama (kako izvući najviše iz "tripa", što piti, jesti, kako smanjiti zdravstvene rizike), a dileri su smislili novo ime: ecstasy, tvrdeći da će se bolje prodavati nego sa imenom "empathy" (efekt doživljavanja nečijih osjećaja kao svojih vlastitih, koji zapravo izaziva MDMA).
Osamdesetih ecstasy stiže u prve klubove i gay-barove, propagira se kao plesna droga, uz prateću euforiju u raznim časopisima. MDMA postaje ilegalan u SAD-u 1985., a odmah potom se demonizira, tvrdeći da izaziva oštećenja mozga, Parkinsovu bolest, uništava kičmenu tekućinu itd. S druge strane pojavljuju se pisma potpore, koje potpisuju psiholozi, istraživači, odvjetnici, u kojima se traži preispitivanje kriminalizacije, a ecstasy postaje prva droga s vlastitim odvjetničkim zastupništvom.
U Europi MDMA se pojavljuje u osamdesetima, a njegova upotreba vezana je uz klubove, gdje se koristi kao rekreativna plesna droga. Krajem osamdesetih postaje ilegalan. U Velikoj Britaniji to se dogodilo već 1977, kada je jedan kemičar otkriven u proizvodnji slične supstance. Tada kao mjera predostrožnosti svi derivati te tvari postaju ilegalni, među njima i MDMA.
Danas je ecstasy droga čija je rekreativna uporaba gotovo svugdje u porastu. Nakon što se dugo vremena smatralo da ne postoji nikakva primjena MDMA u medicini, trenutno se vrše istraživanja o njegovu korištenju pri liječenju PTSP-a.

Djelovanje
Nakon uzimanja MDMA djelovanje počinje za oko 20-40 minuta, dok se vrhunac ("špica") dostiže za 60-90 minuta. Efekti traju 2-4 sata, a uključuju osjećaj savršenog sklada i zadovoljstva, osjećaj pripadanja, blizine i ljubavi prema drugima ("loved up"). Povećava se želja za komunikacijom i dodirom, tjelesna energija, česta je želja za plesanjem (uz intenzivniju percepciju glazbe i intenzivirana ostala osjetila - miris, okus). Nakon spuštanja učinci droge osjećaju se još neko vrijeme, obično 3-24 sata, i vrlo su različiti: neke ljude hvata neuobičajena depresija, dok su drugi neuobičajeno dobro raspoloženi. Tjelesna iscrpljenost je također vrlo česta posljedica.
Fizički efekti su gubitak apetita, povećani puls i krvni tlak, uznemirenost, nervoza i drhtanje, promjene u regulaciji tjelesne temperature. Neki od negativnih učinaka su: nenamjeravana ili neprikladna emotivna veza, grčenje čeljusti, teška koncentracija, zbunjenost, teškoće pri erekciji ili postizanju orgazma, povećana tjelesna temperatura, dehidracija, mučnina i povraćanje, glavobolja i gubitak ravnoteže, teško spuštanje praćeno depresijom, mamurluk koji može potrajati tjednima. Vjerojatnost ovih problema povećava se s većim dozama i češćom uporabom, a u ekstremnim slučajevima moguća je i teška psihička kriza sa psihotičnim i paničnim napadima.
Treba napomenuti da je vrlo rijetko (otprilike kod 2 od 100 000 korisnika) moguća ekstremna negativna reakcija na MDMA koja može rezultirati smrću, a vjerojatno je posljedica povećane osjetljivosti.
Pored toga, jedan od najvećih problema je loša kvaliteta ecstasyja - danas se u njemu, osim MDMA i njegovih "rođaka" često nađu i potencijalno opasnije kemikalije, poput DXM ili PMA, koje mogu rezultirati povećanom vjerojatnošću toplinskog udara i smrti. PMA je, iako rijedak, odgovoran za neke smrti nakon uzimanja tableta prodavanih kao ecstasy, jer male količine izazivaju fatalne efekte (što povećava opasnost pri uzimanju više tableta, a pogrešno je uobičajeno kod uzimanja ecstasyja).
Vrlo malo se zna o dugoročnim efektima ecstasyja, pri čemu se najburnije rasprave vode oko njegove neurotoksičnosti (oštećivanja mozga). Većina se stručnjaka slaže da je MDMA neurotoksičan (jednako kao i npr. alkohol ili mnogi lijekovi), ali nema definitivnih saznanja o konkretnim posljedicama te neurotoksičnosti. Neka istraživanja dokazuju vidljiva i nepopravljiva oštećenja mozga nakon dugotrajne/česte upotrebe, ali niti jedno od ovih istraživanja nema znanstvenu potvrdu. Izvjesno je da MDMA uzrokuje određenu štetu, pogotovo nakon dugotrajnog uzimanja i većih količina, ali nejasno je kakve posljedice to ima. Potencijalnu štetnost može ublažiti uzimanje nekih antidepresiva (npr. fluoksetin) do 6 sati nakon uzimanja ecstasyja.
Ecstasy ne stvara fizičku ovisnost, ali može često poprimiti veliku važnost u nečijem životu, što može uzrokovati psihičku ovisnost. Problem je što čestom i povećanom uporabom postupno nestaju ugodni psihički efekti i on postaje isključivo samo stimulans (kao speed), a povećava se vjerojatnost negativnih i negativnih učinaka te post-MDMA depresije. Tada prestanak uzimanja može izazvati simptome vezane uz odvikavanje od amfetamina, poput iscrpljenosti, depresije, nesanice i uznemirenosti, ili dugih perioda spavanja.

Napomena: veći dio informacija preuzet s www.spica-info.hr