EMOLIJENTI I PROTEKTIVI

Emolijensi su tvari i pripravci, koji omekšavaju kožu, poboljšavaju njezinu gibljivost, čuvaju vlagu u koži, a dio ovih tvari omogućava da koža bolje prihvaća i uskladištava vodu. Naziv potječe od lat. emolliens = koji omekšava.
Ranije su se u emolijense svrstavale samo masne tvari, a danas se u ovu skupinu ubrajaju sve hidrofilne i lipofilne supstancije i pripravci koji ovlažuju i omekšavaju kožu.

Hidrofilni emolijensi obuhvaćaju tvari koje na sebe vežu vodu (humektansi) i koje opskrbljuju kožu vlagom (ovlaživači, moisturizeri, hidratizeri).
Jedan od najstarijih i usto vrlo dobrih ovlaživača kože je natrijev laktat. Zbog alkalnosti vodenih otopina natrijeva laktata one se puferiraju mliječnom kiselinom. Pri izradi masnih krema za istu se svrhu preporuča primjena miristilnog laktata i cetilnog laktata.
Polihidriksilni alkoholi (glicerol, propilenglikol, sorbitol, manitol) i tekući makrogoli dobri su humektansi i zato se stavljaju u kreme, losione i paste za zube, u prvom redu zato da očuvaju pripravak od gubitka vlage, a zatim da djeluju na mjestu primjene kao ovlaživači.
Među modernim ovlaživačima ističu se derivati 2-pirolidon-5-karboksilne kiseline (PCA, sinonim je piroglutaminska kiselina; ona nema sposobnost ovlaživanja kože). Natrijeva i kalijeva sol PCA (natrij-, odnosno kalij-2-pirolidon-5-karboksilata) izvrsno ovlažuju kožu, arginin-PCA uz ovlaživanje i obnavlja stanice kože, a lizin-PCA ovlažuje i uspostavlja normalnu pH-vrijednost površine kože. Natrijeva sol PCA dvostruko bolje veže vodu od propilenglikola, a šest puta bolje od sorbitola.
Dobri ovlaživači su urea, furilglicin, furilhidantoin, glukoza, glukoza-glu­taminat, natrijeve soli N-acetilglicina i N-acetilalanina, smjese aminokiselina, želatina, hidrolizati različitih proteina, fitosterini (avokadin, dobiven iz neosapunjivog dijela ulja avokada), sluzi (iz opuncije, lanenog sjemena, orhideja, korijena bijelog sljeza), ekstrakti iz sukulentnog lišća Aloe barbadensis, MiIler (Aloe vera) i dr.
Urea je ponovno vrlo čest sastojak krema za ovlaživanje kože i to ne samo za kozmetičku primjenu nego i za liječenje dermatoza kod kojih se javlja izrazito suha koža. Ona povoljno djeluje i na zaraštavanje rana, a u visokim koncentraci­jama djeluje keratolitički.
Ekstrakti Aloe vera mogu se nabaviti u obliku hidrofilnog gela 10:1 i lipofilnog ekstrakta pod nazivom Lipo-quinon extract.
Na taj je način omogućena primjena aktivnih sastojaka iz Aloe barbadensis u hidrofilnim i lipofilnim pripravcima.
Kako su mukopolisaharidi kao glavni sastojci temeljne supstancije u dermisu odgovorni za strukturu i hidrataciju ovog dijela kože te za tvorbu kolagena i retikulina, pogodni su kao ovlaživači u hidratantnim kozmetičkim pripravcima. Mukopolisaharidi sastavljeni iz kondroitin sulfata 4 i 6 s Mr do 50.000 dobivaju se postupnom hidrolizom iz goveđih arterija.
Hijaluronska kiselina je zaslužna da koža djece sadržava oko 65°/ vode. Zato se za ovlaživanje kože preporuča natrijeva sol hijaluronske kiseline često uz gama-linolensku kiselinu.
Na tržištu se nalaze kompleksni ovlaživači poput pripravaka Lactil i Aquaderm koji svojim sastavom oponašaju prirodni faktor ovlaživanja. Oni sadržavaju natrijev laktat, natrijev 2-pirolidon-5-karboksilat, aminokiseline, šećere, nikotinamid, prirodni kolagen i ureu. Preporuča se stavljanje 5% ovih smjesa u hidratantne pripravke.
Hidrofilnim emolijensima smatraju se i med, matična mliječ, pantenol, alfa-hidroksi kiseline te kupke s morskom soli.

Lipofilni emolijensi tvore na koži tanki nepropusni film i tako priječe gubitak vode iz kože. Koža je nakon primjene ovih emolijensa meka, elastična i sjajne površine. Neki od lipofilnih emolijensa imaju i dodatna djelovanja, npr. gama-linolenska kiselina jača otpornost staničnih membrana i poboljšava metaboličke procese u koži. U skupini lipofilnih emolijensa nalaze se brojne supstancije, a najzastupljenije su:
dugolančani parafinski ugljikovodici: tekući parafini različitih gustoća, bijeli vazelin, čvrsti parafin, mikrokristalinični voskovi (cerezin i ozokerit) i skvalen. Skvalen je u ljudi endogeni lipid sebacealnog porijekla i prekursor je u sintezi kolesterola. Ima ga oko 5% u ljudskom loju. To je alifatski triterpen, podložan oksidaciji. Hidriranjem skvalena dobiva se zasićeni spoj skvalan (perhidroskvalen) koji je stabilan i zato se često stavlja u kreme, losione, ulja, ruževe za usnice i dr.
ciklički ugljikovodici: karoten i kolesterol. Oba se nalaze u koži čovjeka. Slobodan kolesterol (2,5%) i esterificirani kolesterol (2,5%) nalaze se u hidrolipidnom sloju na površini kože. Kolesterol, zbog hidrofilne skupine u molekuli, omogućava da koža u doticaju s vodom prihvaća znatne količine vode.
prirodni trigliceridi (esteri glicerola sa zasićenim i nezasićenim masnim kiselinama) vrlo su dobri emolijensi, a slični su dijelu lipida koji se nalaze na i u koži čovjeka. Nezgodna je strana prirodnih lipida da mogu sadržavati pesticide i da su podložni oksidativnoj razgradnji pa im treba dodavati antioksidanse. Izbor biljnih ulja je velik. Na cijeni su ulje slatkog badema, avokada, ricinusa, kikirikija, lješnjaka, ulja iz koštica marelice i breskve, ulje masline, ulje iz sjemena pamuka, divlje ruže, pšeničnih klica, sezama, soje, grožđa, suncokreta, kamelije, ulje pupoljke ili noćurka (engl. Evening Primrose oil) i dr. Ulje pupoljke (iz sjemenki biljke Oenothem biennis L.) vrlo je prikladno za kozmetičke svrhe jer sadržava 8-10% gama-linolenske kiseline i 65 do 72% linoleinske kiseline. U pripravke se stavlja 2-8% ovog ulja.
Voštane tvari: cetaceum, bijeli (pčelinji) vosak, karnauba vosak, kandelila vosak, lanolin, ulje jojobe i dr. Ulje jojobe je tekući vosak koji zamjenjuje cetaceum i druge prirodne voskove. Dobiva se iz plodova zimzelene biljke Simmondsia chinensis. Masne kiseline u ulju jojobe (eikosen-kiselina, C-20 i dokosen kiselina, C-22) nisu vezane na glicerol, nego na nezasićene alkohole: eikosenol i dokosenol. Prednost je ulja jojobe pred trigliceridima da ne užegne i da podnosi vrlo visoke temperature do 285°C.
Masne kiseline: laurinska, miristinska, palmitinska, stearinska, arahidinska, behenska, cerotinska te nezasićene masne kiseline: uljna, linolna, linolenska i arahidonska.
Zasićene hidroksikarboksilne kiseline koje imaju jednu OH-skupinu u molekuli i jedan asimetričan ugljikov atom. Zato su ove kiseline optički aktivne, tj. imaju optičke izomere i sklone su stvaranju laktona. Primjer su hidroksilaurinska, hidroksistearinska i dr. Od nezasićenih hidroksi masnih kiselina često se upotrebljava ricinolna kiselina (12-hidroksi-9-oktodecenska kiselina). Alfa-hidroksi masne kiseline su dobri emulgatori.
Masni alkoholi kruti: cetanol, stearol, cetostearol, laurilni, miristilni, lanolinski alkoholi i tekući: oleilni alkohol i ricinol.
Od prirodnih lipida za kozmetologiju su važni Schibutter, koji je dobar emolijens i štiti od UV-zračenja. Ulja kakaoa, kokosa, palminih koštica, ploda uljne palme (Elaeis guineensis) te japanski vosak (ustvari mast iz mezokarpa Rhus succedanea) takoder su dobri lipofilni emolijensi.
Polusintetički i sintetički lipidi. Neki od njih su izrađeni prema prirodnom uzoru, npr. Pur-Cellin kruti i tekući. To su razgranati voštani esteri načinjeni prema sastavu trtične masti u vodenih ptica. Zatim su to zamjene za ricinusovo ulje - Cetiol R, za cetaceum - Cutina CP-A, za ulje jojobe Cetiol J 600, za kandelila vosak - ISCO-CARE 108, za pčelinji vosak ­Cutina BW, za ulje kakaoa Novata AB itd.
Sintetički trigliceridi s masnim kiselinama sa 8 do 10 ugljkovih atoma. To su Miglyol 810 i 812. Oni su otporni prema oksidaciji, dobre su razmazivosti i podnošljivosti za kožu. Zato se stavljaju u pripravke za njegu kože i za poboljšanje penetracije aktivnih tvari koje se nalaze u pripravku.
Hidrogenirana ulja i masti koja su stabilnija i posjeduju više točke taljenja od prirodnih izvora. To su najčešće hidrogenirana ulja ricinusa, kikirikija, pamučnog sjemena, masline, soje, kakaoa, palme i riblje ulje.
Alkilni i alkenilni esteri masnih kiselina kao npr. metilni, izopropilni, izobutilni, butilni, decilni i heksadecilni. U primjeni su najčešći izopropil miristat, izopropil palmitat, oleil oleat (Cetiol) i decil oleat (Cetiol V).
Monogliceridi masnih kiselina, koji uvijek imaju primjese di- i triglicerida istih masnih kiselina. Takvi su gliceril monostearat, gliceril monopalmitat, glicerol monooleat i dr.
Acetilirani monogliceridi kao acetil gliceril monostearat, acetil gliceril monooleat i dr.
Etoksilirani gliceridi kao polioksietilen-gliceril monolaurat, polioksietilen­gliceril monooleat i dr.
U lipofilne emolijense ubrajaju se i fosfatidi, a to su najčešće različiti lecitini (iz jaja, soje) te sintetički spojevi, zatim esteri mliječne i limunske kiseline s masnim i izomasnim alkoholima, sorbitanski esteri masnih kiselina (mono, seskvi i triesteri) kakvi su Arlacel i Span, eteri polioksietilenglikola (serija emulgatora Brij te vitamini topljivi u ulju.
Silikonska ulja ili tekući silikoni nisu lipidi, ali se zbog hidrofobnih osobina ubrajaju u lipofilne emolijense. Starija ulja su gusta s viskoznosti od 100 do 400 mPas, a nova su lagana s viskoznosti od 0,4 do 3 mPas. Ova laka ulja izvrsno se rasprostiru na koži i daju joj baršunast izgled, a naneseni film je u potpunosti vodoodbojan. Lako hlapljiva silikonska ulja su topljiva u apsolutnom etanolu, apsolutnom izopropanolu, mineralnim uljima, čvrstom parafinu, stearolu i u većini pogonskih plinova, što je važno za tlačne pripravke (lakovi za kosu, dezodoransi, antiperspiransi). Stavljaju se i u ruževe za usnice, te u pripravke za njegu ruku.

U zadnje vrijeme užurbano se istražuju emolijentne osobine ceramida, koji su specifična skupina lipida (sfingolipidi) u rožanom sloju kože. Tu se nalazi šest tipova ovih spojeva, a oni se međusobno razlikuju prema vrsti masnih kiselina koje čine duge ugljikovodične lance. Najčešće su uključene linolna i omega-hidroksi masne kiseline. Time se stvaraju molekule s dugim hidrofobnim lancima, koje stabiliziraju lipidne lamele između keratinocita rožnatog sloja. U suncokretu je nađen ceramid koji je identičan ceramidu VI u ljudskoj koži. On se stavlja u pripravke protiv bora jer pojačava elasticitet i napetost kože.

UV zaštita
Izlaganje kože Sunčevu svijetlu je u osnovi vrlo povoljno za kožu. Time se u koži potiče sinteza vitamina D koji je neophodan za kalcifikaciju kostiju. Nadalje, Sunčeva svjetlost sprječava pojavu određenih infekcija kao što je tuberkuloza.
Međutim, pojavom ozonskih rupa u atmosferi Sunčeva svjetlost sve više postaje izrazito opasna. Tako se sve više rabi izraz UV-radijacija ili UV-zračenje.
Sunčeva svjetlost sadržava 3 tipa UV zračenja: UV-A koje nije opasno, opasno UV-B i izrazito opasno UV-C zračenje.
Zašto je UV zračenje opasno toliko? UV-C zračenje nosu toliku energiju da pobuđuje valentne elektrone u nekim molekulama što uzrokuje promjene struktura tih molekula. To bi bilo beznačajno da među takvim molekulama nisu i dušične baze nukleinskih kiselina. Upravo zbog toga UV-C zračenje ima svojstvo mijenjanja i oštećivanja genetskog koda. Ukoliko ta oštećenja postanu opsežna i zahvate određene gene dolazi do nepopravljivih oštećenja i razvoja raka kože. Posebno su osjetljivi tzv. melanociti koji su odgovorni za pigmentaciju kože. Njihovim zloćudnim bujanjem javlja se izrazito smrtonosni oblik raka kože koji se naziva melanom. Najugroženije su osobe svijetle puti s puno pjegica i madeža po koži. Takve osobe UV-zaštitu moraju shvatiti krajnje ozbiljno.
Predugo izlaganje Sunčevu svjetlu može izazvati i tzv. fotostarenje kože. Koža postaje suha, nastaju duboke bore, oštećenje epiderme. Također može izazvati i jake opekline II stupnja.
Zbog toga se sve više koriste sredstva za zaštitu od UV zračenja. To su pripravci koji apsorbiraju UV svjetlo poput p-aminobenzojeve kiseline i njezinih estera, benzofenoni, dibenzoilmetani i oktilmetoksicinamat, odnosno pripravci koji odbijaju UV svjetlo kao što je titanijev dioksid (TiO₂).
Pripravci dolaze u obliku losiona, ulja, krema i gelova, a u posljednje dvije godine i u obliku sprayeva. Ne smiju pri tome iritirati kožu, moraju biti vodootporna, ne smiju je senzibilizirati, niti smiju stvarati akne na koži.