ANTISEPTICI I DEZINFICIJENTI

Iako naizgled zvuči kao da se radi o dvije različite grupe preparata, antiseptici i dezinficijensi to nisu. Naime riječ je o istim tvarima koji se različito zovu ovisno o koncentraciji. Naime, sve su to tvari koje ukljanjaju bakterije sa kože ili predmeta, međutim, ako su slabije koncentracije nazivamo ih antiseptici. Antiseptici djeluju tako da sprečavaju rast i razvoj mikroorganizama, tj. oni su bakteriostatici. Ako se pak radi o većim koncentracijama istih tvari, tada ih nazivamo dezinficijensi. Oni ubijaju mikroorganizma i baktericidna su sredstva. Granica među njima nije nikad oštra; isto sredstvo može djelovati i kao antiseptik i kao dezinficijens. Svi se oni upotrebljavaju u prevenciji i terapiji infektivnih bolesti.
Osim o koncentraciji, antiseptička moć ovisi i o temperaturi i okolini bakterija. Ako je antiseptik topljiv u protoplazmi, a teže topljiv u okolini bakterija tada on ima veću antiseptičku moć. Povećanjem koncentracije antiseptika, antiseptička moć u pravilu raste. Iznimka je etanol. On je najbolji antiseptik u koncentraciji od 60-70 %. Antiseptička moć ovisi i o vremenu djelovanja, ali i o sredstvu u kojem je antiseptik otopljen (bolje se otapa u alkoholu).
Nedostatak antiseptika je nedovoljna selektivnost. On , naime, oštećuje i živo tkivo, a ne samo mikroorganizam. Zato se oni koriste eksterno (stavljaju se na kožu, sluznicu, okolinu rana) gdje je resorpcija mala. Djeluju na više načina:
remete osmotsku ravnotežu (koncentrirane otopine soli i šećera),
adsorbiraju mikroorganizme na sebe,
koagulacija bjelančevina (soli teških metala),
oksidacija mikroorganizama (peroksidi, preparati klora),
redukcijom mikroorganizama (rezorcinol),
površinskom aktivnošću (sapuni, invertni sapuni),
specifično toksičnim djelovanjem na protoplazmu (alkoholi, fenoli).

D08        Antiseptici i dezinficijensi
D08A      Antiseptici i dezinficijensi
D08AG   Pripravci joda
              povidon-jodid - Betadine

Vodikov peroksid ("hidrogen", H₂O₂)
Iako je to nepravilan naziv, vodikov peroksid se u kolovijalnom govoru naziva "hidrogen" i dolazi od latinskog naziva vodikova peroksida (hydrogen peroxydum). To doslovno znači "vodik", mada sam vodik s djelovanjem vodikova peroksida nema previše veze - ključna sastavnica koja je zaslužna za djelovanje vodikova peroksida jest kisik. Vodikov peroksid je nestabilni spoj kisika i vodika, u kojemu, za razliku od iznimno stabilne vode, ima jedan atom kisika više. Proizvodi se elektrolizom sumporne kiseline. Zbog takve svoje nestabilnosti vodikov peroksid se spontano raspada na vodu i nascentni kisik, poseban oblik vrlo reaktivnog kisika koji je u jednoatomskom stanju. Takav nascentni kisik je vrlo, vrlo jak oksidirajući agens i oksidira sve oko sebe što može oksidirati, pa tako, kada se nanese na kožu ili predmete oksidira i uništava sve mikroorganizme, ali i epidermalne stanice kože, dakako, samo na površini. Koncentrirani 30%-tni vodikov peroksid je vrlo agresivna kemikalija koja oštećuje kožu i izbjeljuje je. Stoga takav vodikov peroksid pada u skupinu - otrova. No, u farmakoterapiji se koristi razblaženi vodikov peroksid (3%, 6%, 12%) kao antiseptik. Međutim, njegovo antiseptičko djelovanje je samo kratkotrajno. Primjenjuje se u obliku 3% otopine za dezinfekciju kože i čišćenje rana, ali ne kod dubokih rana jer se pod utjecajem bakterija razgrađuje do nascentnog kisika koji se spaja u molekulski kisik. Naime, on se potom resorbira, te može doći do zračne embolije. Koristi se za ispiranje grla i gnojnih rana, kao baktericid i slabi adstringent. Zaustavlja manja površna krvarenja. Vodikov je peroksid inače i produkt metabolizma, ali ga u organizmu razgrađuje katalaza. Također, koristi se i u kozmetičke svrhe i služi za izbjeljivanje kose.

Borna kiselina (H₃BO₃)
Borna kiselina se dobiva se iz prirodnih nalazišta isparavanjem kondenzata koji izlaze iz zemlje u vulkanskim predjelima ili taloženjem vodene otopine natrijeva tetraborata (boraks) s kiselinama kao što je, primjerice, klorovodična kiselina. Na tržištu dolazi u obliku 3% ili 2% otopine ili pak u obliku čiste krute borne kiseline. Čista borna kiselina je slaba kiselina, fini bijeli, mekani prah. Teško se otapa u hladnoj vodi, ali se zato dobro otapa u kipućoj vodi. Osim toga, borna kiselina se otapa u alkoholu i eteru. Može se otopiti i u vrućem glicerolu i to u velikim količinama, a nakon hlađenja takve otopine nastaje kristalinična tvar koju nazivamo boroglicerid. Boroglicerid djeluje jako kiselo.
Otopina borne kiseline se koristi za obloge kod ulceracija, erizipela i opeklina. Smatra se da djeluje na gljivična oboljenja kože i sluznice. Inhibira rast Candide albicans na sluznici, ali se ne smije koristiti kod beba! Upotrebljava se u obliku 3% otopine kao blagi antiseptik i keratoplastik. Može se koristiti i kao posip koji je zapravo 10%-tna smjesa sa talkom. Takvi posipi se ne smiju koristiti kod beba. Na tržištu se nalazi se i masti i kreme sa bornom kiselinom (borvazelin). Kod upotrebe borne kiseline mora se imati naumu da je moguća njezina resorpcija i toksično djelovanje osobito kod male djece. Prije se borna kiselina daleko češće koristila, međutim, danas je njezina upotreba sve rijeđa. Naime, prema nekim stručnjacima, ona uopće ne djeluje i sav učinak kojega ona ostvaruje jest tek placebo i privremeni osjećaj hlađenja na koži.

Kalijev permanganat ("hipermangan", KMnO₄)
Kao i vodikov peroksid tako i kalijev permanganat ima svoj tradicinalni, kolokvijalni naziv a to je hipermangan (hypermangan), no jedini ispravni naziv jest kalijev permanganat. U pitanju je jedan od najjačih oksidacijskih agenasa. Dobiva se industrijskom preradom minerala piroluzita (MnO₂) iz pomoć elementarnog klora. Dolazi u obliku sitnih igličastih kristalića crno-ljubičaste boje. Lako se otapa u vodi koju boji intenzivnom crveno-ljubičastom (pink) bojom. Ukoliko ga dotičemo rukama tada na prstima ostavlja smeđe mrlje. Naime, kalijev permanganat je jako oksidacijsko sredstvo i reagira s većinom tvari koje može oksidirati. Pri toj oksidaciji nastaje manganov dioksid tj. piroluzit (MnO₂) koji je smeđ i od njega potječu mrlje koje on ostavlja.
Koristi se u obliku kristalića kao dezinficijens. Naime, u ljekarnama dolazi u kutijicama po 5 grama, a prije upotrebe valja prirediti otopinu terapijske koncentracije do 1%. Otopina koncentracije 1% je roze boje. Pri otapanju treba pričekati da se otope svi kristalići, jer se kalijev permanganat sporo otapa. Ona ne smije biti jača od 1% jer je kalijev permanganat jako oksidacijsko sredstvo i može oštetiti kožu. Kalijev permanganat djeluje samo površinski (reduciraju ga proteini kože pa ne stigne djelovati u dubinu). Primjenjuje se kao dezinficijens. Slabiji je dezinficijens od vodikova peroksida, ali djeluje duže. Neugodna nuspojava je ta što na koži ostavlja vrlo tvrdokorne smeđe mrlje manganova dioksida koje se ne daju oprati, no s vremenom te mrlje se povlače.

Alkoholi
Za alkohole je karakteristično da djeluju bakteriostatski ovisno o koncentraciji i vrsti. Sekundarni i tercijarni alkoholi nemaju terapeutsku primjenu, dok od primarnih se koriste etanol izopropanol i propanol. Metanol se zbog toksičnosti ne koristi, dok propilni i butilni alkohol slabo djeluju. No, najviše se koristi etanol, dok se izopropanol rjeđe koristi. Izopropanol dolazi u koncentraciji od 35%.
Kod etanola ne važi pravilo "što koncentriranije to bolje" već etanol svoje najbolje antiseptičko djelovanje ispoljava u koncentraciji od 70%. Već u koncentracijama 8-10% koči razvijanje bakterija dok u koncentracijama 60-70% ima maksimalni učinak. Povećanjem koncentracije antiseptički učinak slabi.
Etanol je otrov protoplazme. Djeluje na enzime, koči metabolizam. On ne samo da oštećuje bakterije, on ih i fiksira na koži. Nažalost ne djeluje na viruse, niti usmrćuje spore. Zbog toga se s njim ne mogu sterilizirati kirurški instrumenti i injekcijske šprice. Koristi se kao bakteriostatik (u koncentracijama od 8-10%), kao antiseptik (etanolum dilutum - 70%).

Jod
Jod je jedan od najstarijih antiseptika i najdjelotvornijih antimikrobnih sredstava. Upotrebljava se u obliku vodene otopine (Lugolova i Preglova otopina) ili kao alkoholna otopina tj. jodna tinktura (Iodi solutio aethanolica sadržava 7% joda i 3% kalijeva jodida u 70%-tnom alkoholu). Jodni se pripravci primjenjuju u velikim razrijeđenjima kao antiseptici za kožu, sluznice i rane zbog snažnog baktericidnog, sporocidnog, amebicidnog, fungicidnog i umjerenog virucidnog djelovanja. Nezgodno je to što boje kožu i tkakino te jako peku kožu. Stoga su prikladni samo kod manjih ozljeda. U novije se vrijeme primjenjuju jodni kompleksi koji sadržavaju jod u kombinaciji s nekim nosiocem. To su površinski aktivne vodene otopine komplesknog spoja joda i polivinil-pirolidona (povidonov jodid). Upotrebljavaju se kao kožni antiseptici osobito u kirurgiji. U dodiru s kožom oni polagano oslobađaju jod i ne uzokuju pečenje, niti iriraciju kao alkoholne otopine.
Registrirani u RH za 2006: Betadine (ALKALOID)

Klorheksidin
Klorheksidin je antiseptik koji se naveliko koristi za čišćenje kože i sluznice od raznih mikroba (bakterija, virusa i gljivica). Dolazi u obliku acetata, glukonata i hidroklorida. Djelotvoran je protiv gram-pozitivnih i gram-negativnih bakterija, anaerobnih bakterija, gljivica kao što je Candida albicans. Smatra se da je djelotvoran i protiv bolničkih superbakterija kao što je Staphylococcus aureus koji je otporna na meticilin (MRSA). S obzirom da je netoksičan koristi se kao antiseptički agens u raznim stomatološkim tekućinama za održavanje higijene usne šupljine, pogotovo za liječenje gingivitisa (upala zubnog mesa), ali nije dokazano da je djelotvoran protiv bakterije Streptococcus mutans koja izaziva karijes. Također, izvrstan je za čišćenje kirurške opreme, ruku prije kirurških operacija, rana na koži, kože pacijenta prije operacije i sl. Stoga se izuzetno puno koristi u bolnicama za dezinfekciju.
S obzirom da fluoridi mogu deaktivirati klorheksidin ispiranje usne šupljine preparatima ma bazi klorheksidina mora se obaviti najmanje 30 minuta prije korištenja fluoriranih zubnih pasti. Za bolju efikasnost, jelo i piće bi se trebalo izbjegavati barem sat vremena nakon korištenja tekućina s klorheksidinom. Međutim, pripravci koji u isto vrijeme sadržavaju fluoride i klorheksidin su se pokazali učinkoviti.
Svi pripravci koji sadržavaju klorheksidin visokoj koncentraciji ne bi smjeli dospjeti u oči zbog mogućnosti da oštete rožnicu, a također ne smiju dospjeti u unutarnje uho.

Rezorcinol
Rezorcinol (još se kolokvijalno naziva rezorcin) antiseptik je koji spada u skupinu fenolnih antiseptika, a po kemijskoj strukturi je 1,3-benzendienol. Dolazi u obliku bezbojnih iglica, a kako je topljiv u vodi, alkoholu, eteru, no netopljiv je u organskim otapalima poput kloroforma. Djeluje na bakterije kemijski reducirajući biokemijske molekule u njima. Koristi se na koži kao antiseptik i dezinficijens. Također, koristi se u raznim mastima i kremama u koncentraciji od 5 do 10% za liječenje kroničnih kožnih bolesti kao što su psorijaza i dermatitis. Razblažena vodena otopina rezorcinola korisna je u ublažavanju svrbeži kod eritematoznog dermatitisa. Također, zbog svojeg keratolitičkog učinka često je sastojak pripravaka za tretman peruti i raznih medicinskih sapuna te u pripravcima za zaštitu od UV zračenja. Rezorcinolu je po djelovanju sličan acetilrezorcinol koji je poznatiji pod nazivom eurezol.

Triklozan
Triklozan je jedan od najkorištenijih antiseptika na svijetu. Spada u skupinu kloriranih fenolnih spojeva a ima i lagani miris po fenolu. Moćan je antiseptik sa širokim spektrom djelovanja, a djeluje i na gljivice. Fenoli često pokazuju antibakterijska svojstva. Slabo je topljiv u vodi, ali je zato lako topljiv u eteru i etanolu. Ulazi u sastav brojnih kozmetičkih i toaletnih proizvoda - sapuna, dezodoranata, zubnih pasti, a sve je više proizvoda široke potrošnje koji su impregnirani triklozanom - kuhinjski pribor, dječje igračke, čarape, prostirke i pokrivači te vreće za smeće. Pokazao se učinkovitim u smanjenju i kontroliranju bakterijskih kontaminacija ruku i ostalih tretiranih proizvoda.
Triklozan uništava bakterije blokiranjem mehanizma sinteze masnih kiselina. Veže se na bakterijski enzim Fabl zbog čega se na taj enzim veže i koenzim NAD i nastaje kompleks FabI-NAD-triklozan koji više ne može sudjelovati u sintezi masnih kiseline bez kojih bakterija vrlo brzo umire. No, postoje dokazi da postoje bakterijski sojevi koji su otporni na triklozan zbog mutacije gena za FabI protein - triklozan se ne veže za takav mutirani enzim FabI, pa ne može niti blokirati sintezu proteina. No, do otpornosti bakterija na triklozan može doći i zbog povećanja razine proteina FabI u bakteriji. Zbog toga neki znanstvenici upozoravaju da pretjerana sveopća uporaba triklozana može rezultirati u pojavljivanju sojeva bakterija koje su sasvim otporne na antiseptičko djelovanje triklozana.
Po nekim istraživanjima triklozan može reagirati s klorom u vodovodnoj vodi pri čemu može nastati kloroform, spoj koji je klasificiran kao karcinogen, ali količina kloroforma koja na taj način nastaje premala je da bi se zabranila uporaba triklozana u kozmetičkim i toaletnim proizvodima. Također, u prisutnosti klora u vodovodnoj vodi triklozan može reagirati s klorom pri čemu nastaju manje količine 2,4-diklorfenola. Pod utjecajem sunčeva svijetla (UV) taj spoj može preći u puno opasniji dioksin. Iako je količina dioksina koja na taj način vrlo malena zbog izuzetne otrovnosti dioksina ova moguća reakcija smatra se problematičnom. Osim toga, neki ekolozi upozoravaju da se slična reakcija pretvorbe triklozana iz otpadnih voda u dioksin događa i u rijekama.