ANTIARITMICI

Antiaritmici jesu lijekovi za liječenje nepravilnog ritma rada srca. Kao antiaritmici mogu se koristiti četiri skupine kardioloških lijekova:
blokatori natrijevih i kalijevih kanala - antiaritmici u užem smislu
beta-blokatori
blokatori kalcijevih kanala
srčani glikozidi (digoksin, metildigoksin)
Međutim, pojam antiaritmici obično je rezerviran samo za blokatore natrijevih i kalijevih kanala, pa stoga kažemo da su blokatori natrijevih kanala antiaritmici u užem smislu.

Ritmično podraživanje srca
Električki potencijal srčane stanice ovisi o omjeru natrijevih, kalijevih i kalcijevih iona s dvije strane membrane stanica. Unutar stanice ima više kalijevih iona, a van stanice više natrijevih i kalcijevih iona. Zbog tih razlika potencijal srčane stanice u mirovanju iznosi oko -60 mV. Srčani mišić ima karakterističan profil podražaja. Podražaj ventrikularne srčane mišićne stanice sastoji se od 5 faza (0,1, 2, 3 i 4). Najprije dolazi do naglog i masovnog ulaska natrijevih iona u srčanu stanicu, što potencijal stanice gotovo trenutačno iz -85 mV diže na oko +30 mV. To se zove depolarizacija stanice. Nakon toga slijedi faza 1 tj. zatvaranje natrijevih kanala, otvaraju se kalijevi kanali i kalij počinje izlaziti iz stanice pa potencijal počinje padati (repolarizacija). Ali, u fazi 2 nastaje tzv. "plato" tj. jer u srčani mišić počinju ulaziti kalcijevi ioni koji povisuju električki potencijal srčane stanice, što uravnotežuje električki učinak izlaska kalijevih iona. Ali u fazi 3 utok kalcija staje i prevladava izlazak kalija iz stanice što uzrokuje padanje potencija i repolarizaciju na -85 mv što predstavlja fazu mirovanja tj. fazu 4. Novi podražaj počinje ponovnim ulaskom natrijevih iona i fazom 0.
Neke stanice srčanog tkiva su specijalizirane za spontano, periodično, odašiljanje impulsa, tj. oni su "pacemakeri". To znači da spontano generiraju akcijski potencijal brže nego druge stanice. Primarni pacemaker srca odakle kreće podražaj za kontrakciju naziva se sinus-atrijski čvor (SA-čvor), a nalazi se na mjestu gdje se spajaju glavna dovodna vena i desni atrij. Kada ove stanice spontano pošalju impuls on putuje trima provodnim vlaknima i dolazi do sekundarnog pacemakera koji se naziva atrioventrikularni čvor (AV-čvor).
Električki prijenos u AV-čvoru se malo zadrži (0,1 sekund) prije nego brzo ode u ventrikularni mišić. Atriji su električki izolirani od ventrikula vezivnim tkivom, osim u točki (Hisov snop) gdje su vlakna koja provode impuls iz atrija u ventrikul.
Kucanje srca regulira se s vremena na vrijeme kako bi se prilagodilo metaboličkim potrebama za većim protokom krvi. I simpatički i parasimpatički sustav mijenjaju aktivnost SA-čvora i AV čvora. Parasimpatička stimulacija SA-čvora usporava odašiljanje impulsa i rad srca, dok parasimpatička stimulacija AV-čvora usporava prolaz impulsa kroz AV čvor. Srce u mirovanju normalno je pod većim utjecajem parasimpatikusa.
Simpatička stimulacija SA čvora uzrokuje ubrzanje rada srca, a simpatička stimulacija AV-čvora uzrokuje brže provođenje impulsa kroz AV-čvor. Pored bržeg rada srca (pozitivni kronotropni učinak) simpatička stimulacija utječe da se srčani mišić jače kontrahira (pozitivni inotropni učinak).
Bez utjecaja autonomnog živčanog sustava brzina rada srca bila bi 100 otkucaja u minuti. Ali, s obzirom da je srce pod stalnim utjecajem parasimpatikusa, brzina srca u odmaranju iznosi oko 70 otkucaja u minuti. Ukoliko se učinak parasimpatikusa blokira tada se brzina srca povisi na 150-180 otkucaja u minuti, jer prevladava učinak simpatikusa koji ubrzava rad srca. Stoga je brzina rada srca, zapravo, rezultat ravnoteže između utjecaja parasimpatikusa i simpatikusa.

EKG
Kad impuls prolazi srcem električne struje se šire u okolna tkiva, a njihov mali dio dopire i do površine tijela. Postavimo li elektrode na površinu tijela, na dvije suprotne strane u odnosu na srce, moći ćemo registrirati električne potencijale koji se stvaraju u srcu. Takva registracija zove se elektrokardiogram ili EKG. Klasičan elektrokardiogram jest graf kretanja električkog potencijala u milivoltima u ovisnosti o vremenu, tj. EKG prikazuje kako se mijenja električni potencijal u srcu u ovisnosti o vremenu. Normalni EKG sastoji se od P-vala, QRS-kompleksa i T vala. QRS kompleks često se sastoji od triju zasebnih valova tj. od Q, R i S vala.
P val predstavlja depolarizaciju atrija, a QRS depolarizaciju ventrikula. T val predstavlja repolarizaciju ventrikula. EKG ključan parametar u pregledu pravilnosti rada srca i otkrivanju aritmija, njihove prirode i uzroka. Svaki poremećaj rada srca vidljiv je na EKG-u.

Aritmije
Aritmija znači nenormalni srčani ritam, a obično uključuje nepravilnosti u frekvenciji i redoslijedu što se može jasno vidjeti na EKG-u. Naziv aritmija nije pravilan jer doslovno prevedeno znači "bez ritma" - umjesto riječi "aritmija" prikladniji je naziv "disritmija", međutim on se ne koristi nego se koristi naziv aritmija.
Aritmije nastaju zbog nenormalnog stvaranja ili provođenja impulsa. Mogu se javiti i kod normalnog zdravog srca - ektopički udarci, atrijske fibrilacije, ventrikularne i supraventrikularne aritmije mogu se javiti i kod potpuno zdravih ljudi. Aritmije mogu uzrokovati psihološki uzroci, bolest ili neki lijekovi. Aritmija može biti tahikardija tj. ubrzani rad srca, obično iznad 100 otkucaja u minuti, ili usporenje rada srca koje se rove bradikardija, a počinje kada se brzina rada srca smanji ispod 60 otkucaja u minuti. Normalni uzroci tahikardije jesu emocionalna uzbuđenost, tjelesni napor, vrućica ili stres. Bradiaritmija se normalno pojavljuje tijekom sna. Najčešća bolesna stanja koja uzrokuju aritmije jesu akutni infarkt srca (80%) i angina pectoris ili neko drugo oštećenje srčanog tkiva. U biti bilo kakvo oštećenje srčanog tkiva ili promjene u sastavu elektrolita srca mogu izazvati promjenu srčanog ritma. Hipertireoza, hipotireoza, hipoadrenalinizam, hiperkalijemija, hipokalijemija i drugi elektrolitski poremećaji pogodovat će aritmiji. Također, aritmiju može izazvati anestezija, a 25% pacijenata koji uzimaju srčane glikozide imaju aritmije. Neki lijekovi, poput srčanih glikozida, simpatolitika ili parasimpatomimetika mogu promijeniti brzinu rada srca, bilo zbog izravnog učinka na srčano tkivo, bilo preko živčanog sustava. Također, brojni lijekovi mogu izazvati aritmije, a takve lijekovima izazvane aritmije mogu biti i po život opasne.
Aritmija može predstavljati gubitak normalne komunikacije između atrijskog provodnog sustava i ventrukula. Zbog činjenice da su atriji električki izolirani od ventrikula i povezani su samo AV spojem, atriji mogu ući u tahikardiju bez poremećaja rada ventrikula.
Često se upotrebljavaju pojmovi ventrikulske i supraventrikulske aritmije. ventrikulske aritmije dolaze iz ventrikula, a supraventrikulske dolaze iz dijela srca iznad ventrikula, bilo iz atrija ili AV čvora.
Postoji nekoliko oblika najčešćih aritmija:

Atrijska fibrilacija
Atrijska fibrilacija najčešći je oblik aritmija. Javlja se kada negdje u atriju iz više izvora, ali ne iz SA čvora, dođe do odašiljanja impulsa koji uzrokuju nepravilan brz ritam, bez reda. Tada atriji ne mogu učinkoviti crpsti krv, pa prestaju biti pokretačka crpka za ventrikule. Djelotvornost ventrukula smanjuje se za 20-30%. Atrijska fibrilacija ne ugrožava život izravno - pacijenti mogu mjesecima, pa i godinama živjeti uz atrijsku fibrilaciju, mada je djelotvornost rada srca znatno smanjena.

Ventrikularna fibrilacija
U pitanju je najozbiljnija srčana aritmija, smrtno stanje. Ukoliko se najhitnije ne prekine smrt je sigurna. Ona je gotovo uvijek smrtonosna.
Najčešći uzrok jest akutni infarkt srca - nagle smrti zbog infarkta srca jesu rezultat upravo nastale ventrikularne fibrilacije. Osim toga, strujni udar izmjeničnom strujom od 60 Hz također može izazvati ventrukularnu fibrilaciju.
U ovom stanju srčani impulsi nastaju u ventrikulima, skroz su nepravilni i kreću se nasumice. Oni najprije podraže jedan dio ventrikularnog mišića, zatim neki drugi, pa opet neki drugi, pa se vrate u dio srčanog mišića odakle su krenuli - taj se proces neprekidno ponavlja i nikada ne prestaje. U ventrikularnoj fibrilaciji mnogo malih dijelova ventrikularnog mišića se istodobno kontrahira, neusklađeno i nasumice, pa ventrikuli ne izbacuju krv ili je izbacuju tek djelomice. Zapravo, srce radi, ali je djelotvornost ravna nuli. Zbog toga dolazi do prestanka napajanja mozga, pa 4 do 5 sekundi od početka ventrikularne fibrilacije nastaje nesvjestica, a kroz nekoliko minuta slijedi smrt.
Jedina metoda prekidanja ventrikularne fibrilacije jest puštanje vrlo jake električne struje kroz grudni koš - defibrilacija. To se vrlo često može vidjeti u TV serijama i filmovima: netko vikne "fibrilacija!" i odmah dolazi liječnik s dvije elektrode, daje unesrećenom elektrošok nakon čega srce proradi ili ne proradi. Smisao takvog elektrošoka jest taj da jaka struja od nekoliko tisuća volti u djeliću sekunde podraži sve dijelove srca istodobno, poslije čega oni postaju nepodražljivi i time se ventrikulska fibrilacija gasi. Svi impulsi prestaju, srce miruje 3 do 5 sekundi nakon čega počinje opet kucati, ali je ovaj put predvodnik SA-čvor.

Atrioventrikularni blok
Atrioventrikularni blok (AV-bloka) jest pojava prevelikog usporavanja provođenja impulsa u AV-snopu, između atrija i ventrukula. Kod djelomičnog AV-bloka, neki impulsi prođu iz atrija u ventrikul a neki ne. Tada se događa da atriji rade brže, a ventrikuli sporije.. Ako se takvo stanje pogorša djelomični AV-blok prelazi u potpuni AV-blok pri čemu atriji mogu raditi i brzinom od 100 otkucaja u minuti, ali ventrikuli rade svojom prirodnom od 40 otkucaja u minuti. Tada nema nikakve električke komunikacije između atrija i ventrikula. Tijekom takvog "bijega ventrukula" dolazi do nesvjestice pacijenta. AV-blok je karakterističan za srčani mišić na granici koronarne ishemije.

Ekstrasistole
Ponekad može doći do prijevremene kontrakcije, prije normalne očekivane. To nazivamo ekstrasistola ili prijevremeni otkucaj. Nastaju zbog ektopičkih žarišta u srcu. Ektopičko žarište je područje srčanog mišićnog tkiva kod kojeg, obično zbog oštećenja tkiva, dolazi do spontanih izbijanja impulsa. Ono odašilje impulse brže od SA čvora i preuzima od SA čvora ulogu predvodnika srca. Može javiti u atriju, ali se može javiti i u ventrikulima, pogotovo nakon infarkta srca. Uzroci ektopičkih žarišta jesu ishemijska bolest srca, ovapnjenje na različitim mjestima u srcu, lijekovi i otrovi poput nikotina ili kofeina, a mogu je izazvati i neispavanost, pa i emocionalna razdražljivost. Razlikujemo atrijsku i ventrikularnu prijevremenu kontrakciju.

Paroksizmalna tahikardija
Određeni poremećaj može potaknuti brzo ritmično odašiljanje impulsa iz nekog dijela srčanog mišića. Ti impulsi se zatim šire po srcu i predvode njegovo kontrahiranje povećanom učestalošću. Ovakva nagla tahikardija koja se javlja u obliku bljeska naziva se paroksizmalna tahikardija. Pri tome brzina rada srca može se podići i do 150 otkucaja u minuti. Ako dolazi iz atrija nazivamo je atrijskom paroksizmalnom tahikardijom, a ukoliko dolazi iz ventrikula ventrikulskom paroksizmalnom tahikardijom. Ventrikulska je puno opasnija jer se ne pojavljuje ukoliko nema težih oštećenja srca, a također, može prijeći u ventrikulsku fibrilaciju što je ozbiljno smrtno stanje.

Wolf-Parkinson-Whiteov sindrom (WPW)
Naziva se još i sindrom preeksitacije. Viša se u inače zdravih, mladih osoba koje dobivaju napad aritmije, poglavito supraventrikularne tahikardije ili fibrilacije atrija. Ova sindrom nastaje kada postoji dodatni, nenormalni put kojim impuls iz SA čvora mimo AV čvora ulazi u ventrikule i podražuje ih. Taj impuls koji ide nenormalnim putom stiže u ventrikul ranije nego normalno provedeni, pa dolazi do perioda aritmije. WPW se na EKG-u jasno prepoznaje po takozvanom "delta valu". Iako mnoge osobe koje imaju WPW mogu dobro podnositi ovaj poremećaj, WPW može ponekad uzrokovati nastajanje iznimno opasne ventrikularne fibrilacije i rezultirati naglom smrti. WPW se sve teže podnosi što pacijent ulazi u višu životnu dob.

Sve aritmije, a pogotovo one kronične mogu biti opasne. Nepravilnim radom srca ono ne obavlja svoju funkciju zadovoljavajuće, što šteti organizmu, a osim toga, srce se opterećuje, ugrožava samo sebe i može doći do razvoja ozbiljnijeg oštećenja srčanog mišića. Kronična aritmija može oštetiti i oslabiti srčani mišić.

Antiaritmici
Aritmije se liječe antiaritmicima. Cilj terapije antiaritmicima jest umiriti odašiljanje impulsa i modificirati poremećeno provođenje impulsa. U tu svrhu se koriste blokatori natrijevih kanala, blokatori kalijevih kanala, blokatori kalcijevih kanala ili/i beta blokatori. Antiaritmicima u užem smislu te riječi smatraju se samo blokatori natrijevih i kalijevih kanala. Antiaritmici smanjuju automativnost, provodljivost i podražljivost srca ili povećavaju period oporavka srca. Učinak antiaritmika izraženiji je kod ozljeđenog srčanog tkiva nego kod zdravog srčanog tkiva.
Prema široko prihvaćenom Vaughan-Williamsovom sustavu antiaritmike dijelimo na četiri skupine i tri podskupine:

Ia - kinidin, spartein, ajmalin, prajmalin, lorajmin, prokainamid, diizopiramid
Ib - lidokain, meksiletin, tokainid
Ic - propafenon, flekainid, enkainid
II - sotalol, atenolol, metoprolol (beta-blokatori)
III - amiodaron, bretilij (blokatori kalijevih kanala)
IV - verapamil, diltiazem (blokatori kalcijevih kanala)

Osim njih, za liječenje aritmija koriste se i srčani glikozidi kao što je digoksin i metildigoksin te adenozin. Antiaritmici skupina II jesu, zapravo, beta-blokatori, dok su antiaritmici skupine IV zapravo blokatori kalcijevih kanala. Po anatomsko-terapijsko-kemijskoj klasifikaciji skupine II i IV su odvojene zasebne farmakoterapijske skupine.
Skupine I i III smatraju se antiaritmicima u užem smislu te riječi. Prokainamid i lidokain su ujedno i lokalni anestetici. Klinički najznačajniji antiaritmici jesu diizopiramid, meksiletin, propafenon i amiodaron.

Antiaritmici skupine I blokiraju utok natrija u stanice srčanih mišića. Time se mijenjaju elektrofiziološke karakteristike srčanog mišića pa se smanjuje podražljivost stanice i usporava se brzina depolarizacije stanice u fazi 0 pa skok sa -60 mV na +30 mV nije tako strm. Dolazi do smanjenja brzine provođenja impulsa u srcu, i blokirana je automativnost srca u nepovoljnim situacijama. Ali, zbog razlika u djelovanju na natrijeve kanale i zbog dodatnih učinaka ne djeluju svi blokatori natrijevih kanala na isti način. Naime, jako je bitno koliko dugo pojedini antiaritmici djeluju na natrijeve kanale i utječu li ti aritmici na kalijeve i kalcijeve kanale. Stoga skupinu I dijelimo na podskupine Ia, Ib i Ic.
Antiaritmici Ia skupine (diizopiramid) djeluju na natrijeve kanale od 1 do 10 sekundi, ali djeluju i blokirajući kalijeve kanale pa dolazi do produženja ukupnog vremena akcijskog potencijala. Koriste se u terapiji tahikardije i fibrilacije atrija, Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma, supraventrikulskih i ventrikulskih aritmija te ventrikulskih paroksizmalnih tahikardija.

Antiaritmici Ib skupine (lidokain, meksiletin) djeluju na natrijeve kanale kratko, manje od 1 sekunde, skraćuju ukupno vrijeme trajanja akcijskog potencijala, pa je učinak takvih lijekova je najvidljiviji kod jakih tahikardija i u tkivu koje pati od nedostatka kisika (ishemično tkivo). Koriste se u ventrikulskim aritmijama, ako su simptomi vrlo teški i/ili ako po mišljenju liječnika ugrožavaju život, prevenciji i liječenju akutnih ventrikularnih aritmija tijekom manipulacija na srcu, kardijalnih operativnih zahvata ili akutnog infarkta miokarda.

Antiaritmici Ic skupine (propafenon, flekainid) blokiraju natrijeve kanale dosta dugo, više od 10 sekundi. Zbog toga su natrijevi kanali blokirani i u sistoli fazi podražaja i u fazi mirovanja, pa to dovodi do značajnog usporavanja provođenja impulsa u srcu. Koriste se u liječenju tahikardija iz AV čvora, supraventrikulskih tahikardije u Wolf-Parkinson-Whiteovom sindromu ili paroksizmalna fibrilacija atrija. Također, koriste se za liječenje ventrikulskih tahikardija.

Antiaritmici II skupine zapravo su beta-blokatori. Blokirajući beta-1-adrenergičke receptore u srcu blokiraju utjecaj simpatikusa na srce i usporavaju srčanu frekvenciju. Antiaritmička svojstva imaju većina beta-blokatora ali kao antiaritmik koristi se uglavnom sotalol. On se koristi za liječenje ventrikulskih tahikardija, prevenciji kronične fibrilacije atrija i za prevenciju paroksizmalne fibrilacije atrija

Antiaritmici III skupine (amiodaron, bretilij) blokatori uglavnom blokiraju kalijeve kanale, ali i natrijeve i kalcijeve kanale. Oni produžuju akcijski potencijal, ali ne mijenjaju nagib 0 faze akcijskog potencijala. Koriste se za liječenje ventrikularnih tahikardija, poremećaja srčanog ritma, povezanih sa Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma, te atrijske fibrilacije i undulacije.

Antiaritmici IV skupine su blokatori kalcijevih kanala s pretežitim učinkom na srce - verapamil i diltiazem. Blokirajući kalcijeve kanale oni blokiraju utok kalcija u srčane stanice tijekom faze 2 (plato). Zbog toga dolazi do usporenja provođenja impulsa kroz AV čvor, a smanjuje se i učestalost izbijanja SA čvora, pa dolazi do umirenja tahikardije. Koriste se atrijske paroksizmalne tahikardije, ventrikularnih ekstrasistola i atrijskih fibrilacija.

Unatoč golemom kliničkom iskustvu u liječenju aritmija, stavovi o racionalnoj terapiji aritmija se stalno mijenjaju - počesto se ne zna kako će određeni pacijent reagirati na određeni antiaritmik, hoće li mu pomoći ili odmoći. Uzrok tome je činjenica da se kod svakog pojedinog pacijenta točni elektrofiziološki mehanizmi nastanka aritmija ne mogu sa sigurnošću odrediti, nego samo pretpostaviti. Kada bi bilo moguće točno odrediti mehanizma aritmije svakog pojedinog pacijenta tada bi i određivanje prave terapije bilo puno točnije. Nadalje, većina antiaritmika i sami mogu izazvati aritmije, pa njihova upotreba nije bezazlena, nego se pacijent mora promatrati ukoliko dođe do određenih neželjenih poremećaja.

Registar lijekova u RH, 2006

C01B            Antiaritmici, skupine I i III
C01BA          Antiaritmici, skupina Ia
                    diizopiramid - Disopyramide JADRAN
C01BB          Antiaritmici, skupina Ib
                    lidokain - Lidokain
                    meksiletin – Mexitil, Mexitil Depot
C01BC          Antiaritmici, skupina Ic
                    propafenon – Propafenon, Rytmonorm
C01BD          Antiaritmici, skupina III
                    amiodaron – Amiokordin, Amiodaron, Cordarone

Kinidin
Kinidin je jedan od najstarijih antiaritmika. Kinidin je, zapravo, optički izomer antimalarika kinina, alkaloida koji se dobiva iz kore kininovac (Cinchona pubescens). I kinin i kinidin jesu antimalarici i antiaritmici, samo što kinin ima više izraženo antimalarijsko djelovanje, a kinidin antiaritmijsko. Kora kininovca također sadržava kinidin, ali to nije bilo poznato sve do 1912. Naime, srčani učinci ekstrakta kore kininovca uočeni su još 1749 godine, ali je to bilo zaboravljeno. Međutim, godine 1912. nizozemskom liječniku Wenckebachu se javio jedan trgovac, požalio se na napadaje atrijske fibrilacije i tražio od njega da ga oslobodi te bolesti. Nakon što je čuo da je prognoza dvojbena, trgovac je upitao čemu onda služe specijalisti za srce kada ne mogu postići ni ono što njemu samom polazi za rukom. Liječnik mu nije vjerovao, ali se trgovac drugi dan vratio s urednim bilom i rekao da je to postigao uzevši kinin. Kinin je tada bio "lijek za sve i svašta", nešto kao danas acetilsalicilna kiselina. Trgovac je uzimao kinin i primijetio da mu 1 gram kinina prekida napadaj fibrilacije atrija na nekih 25 minuta. Nakon što se doznalo za njegov slučaj došlo je do pojačanog istraživanja komercijalnog kinina. S obzirom da je u to vrijeme kemija postala moćna znanost, kemičari su uspjeli uočiti da komercijalni kinin zapravo sadržava optički izomer, kinidin i koji ima puno jače antiaritmijsko djelovanje. Nakon toga je, 1918. godine uveden u terapiju. Bilo kako bilo, kinidin je zastarjeli antiaritmik koji se u svijetu uglavnom više ne koristi, jer su ga zamijenili noviji i sigurniji antiaritmici.
Kinidin pripada Ia skupini i zapravo je prototip antiaritmika Ia skupine. On blokira natrijeve kanale te usporava vrijeme provođenja i širi QRS kompleks. Također, inhibira izlazak kalijevih iona, pa produžuje akcijski potencijal. Proširenje akcijskog potencijala i blokada natrijevih kanala uzrokuje manju osjetljivost stanica na impuls, povećava prag okidanja i usporava automaciju srca. Prije se upotrebljavao u liječenju fibrilacije atrija i prevenciji ventrikularnih tahikardija. Međutim, kinidin i sam može uzrokovati aritmije zbog produženja QT intervala i zbog ubrzavanja provođenja impulsa iz atrija u ventrikule. Također, može nastati trombocitopenije i sindrom cinkonizma. Kinidin je uglavnom napušten.

Diizopiramid
Diizopiramid je antiaritmik Ia skupine. On prvenstveno sprečava ulazaka iona natrija u srčanu stanicu, što dovodi do umjerenog smanjenja podražljivosti, provodljivosti i automatizma te produženja repolarizacije. Također, produžuje vrijeme neosjetljivosti srčane stanice na impuls i trajanja akcijskog potencijala. Osim toga sprječava ulazak iona kalcija u srčanu stanicu, što se iskazuje i blokadom kolinergičkih muskarinskih receptora.
Diizopiramid se koristi za liječenje tahiaritmije i fibrilacije atrija, supraventrikulskih i ventrikulskih aritmija te ventrikulskih paroksizmalnih
tahikardija. Također važan je u sprječavanju i otklanjanju aritmija poslije infarkta miokarda te u održavanju ritma poslije elektrokonverzije.
Djelotvorna dnevna doza iznosi 400 mg. Međutim, diizopiramid se ne smije koristiti u slučajevima bradikardija, atrioventrikularnog bloka, kongestivnog zatajenja srca, i u stanju šoka. Zatim, potreban je oprez kod glaukoma i retencije mokraće i recidivirajuće infekcije mokraćnih putova. Najozbiljnije nuspojave jesu sniženi krvni tlak i kronično popuštanje srca. Pošto diizopiramid djeluje i kao parasimpatolitik mogu se javiti određeni simptomi slični učincima atropina, poput suhoće sluznice usta, nosa, oka i grla, konstipacije, zamagljenje vida i dr.
Registrirani u RH za 2006: Disopyramide JADRAN (JADRAN GALENSKI LABORATORIJ)

Lidokain
Lidokain je zanimljiv jer je u isto vrijeme i lokalni anestetik i antiaritmik. Spada u Ib skupinu antiaritmika, tj. on je blokator natrijevih kanala. Njegovo dvojako djelovanje proizlazi baš iz činjenice da je svestrani blokator natrijevih kanala - blokadom natrijevih kanala na površini živaca on djeluje kao lokalni anestetik, a blokadom natrijevih kanala u srcu on se iskazuje kao antiaritmik. Hoće li lidokain djelovati kao lokalni anestetik ili kao antiaritmik - ovisi o načinu primjene. Primjerice, kada se lidokain daje lokalno, u tkivo ili pored živaca, pogotovo u kombinaciji s adrenalinom on djeluje kao lokalni anestetik. Međutim, ukoliko se primjeni intravenski tada djeluje kao antiaritmik. Lidokain se ne može primjenjivati u obliku tableta ili kapsula, jer nakon apsorpcije prolazi kroz jetru gdje se hidrolizira, nakon čega više ne djeluje.
Lidokain blokira natrijeve kanale, ali ta blokada traje kratko, tako da su mu učinci najizraženiji pri većim frekvencijama srca i u tkivu kojemu nedostaje kisika. Skraćuje akcijski potencijal i nije djelotvoran u liječenju aritmija atrija. Ali, zato je vrlo učinkovit u zaustavljanju ventrikularnih aritmija (fibrilacije), pogotovo u stanjima kada treba hitno reagirati, kao što je infarkt srca i tijekom operacija na srcu. Također, daje se i nakon proživljenog infarkta srca radi prevencije ventrikularne fibrilacije. Nažalost, primjena lidokaina nije, u konačnici, rezultirala manjim brojem smrtnih slučajeva, čak štoviše, prema nekim studijama, primjena lidokaina lagano povećava smrtnost zbog blokade provođenja impulsa i zbog zatajenja srca. Lidokain se ne smije primijeniti u slučajevima Adams-Stokesovog sindroma, Wolff-Parkinson-Whiteovog sindroma i u težim stupnjevima SA, AV ili intraventrikularnog bloka u odsutnosti umjetnog pacemakera.
Registrirani u RH za 2006: Lidokain (BELUPO)

Meksiletin
Meksiletin je antiaritmik koji po kemijskoj strukturi nalikuje na lidokain, a ima i isto djelovanje. Međutim, za razliku od lidokaina, on se u jetri ne razgrađuje, pa se koristi u obliku tableta. Kao i lidokain spada u Ib skupinu - kratkotrajno blokira natrijeve kanale tijekom depolarizacije staničnih membrana srčanog mišića i na taj način usporava porast akcijskog potencijala (0 faza), a istovremeno produžuje efektivno vrijeme neosjetljivosti na impuls. Koristi se za liječenje i sprječavanje ventrikulskih aritmija, napose ako su izazvane infarktom srca ili srčanim glikozidima. Djelotvorna dnevna doza iznosi 800 mg. Ne smije se davati prva tri mjeseca nakon infarkta miokarda ili pri otkazivanju srčane funkcije (lijevi ventrikulski udarni volumen manji od 35%), osim u bolesnika s po život opasnim ventrikulskim poremećajima. Također, ne smije se davati u slučaju kardijalnog šoka ili kod postojećeg AV-bloka II i III stupnja (bez pacemakera).
Meksiletin može, kao i drugi antiaritmici, dovesti do pogoršanja aritmije ili prijašnjeg oštećenja rada srca. U vrlo rijetkim slučajevima može doći do bradikardije, atrijske fibrilacije, palpitacija ili hipotenzije. Druge moguće nuspojave jesu mučnina, štucanje, povraćanje, pospanost, tremor, smetenost, otežan govor, dvoslike i ataksija
Registrirani u RH za 2006: Mexitil (BÖHRINGER INGELHEIM)

Propafenon
Propafenon je najčešće propisivan antiaritmik. Spada u Ic skupinu. On blokira natrijeve kanale, a ta blokada traje duže nego kod antiaritmika drugih iz drugih skupina. Osim toga, propafenon ima učinak simpatolitika tj. blokira alfa i beta-adrenergičke receptore. Također, ima djelovanje lokalnog anestetika. Blokira stvaranje i provođenje impulsa u atrijima i ventrikulima, te stoga snažno djeluje pri poremećajima srčanog ritma različitih uzroka. Najbolji je u prevenciji supraventrilularnih tahikardija, poput fibrilacije atrija, a koristi se i za liječenje tahikardije iz AV čvora, Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma, paroksizmalnih fibrilacija atrija te za liječenje teških ventrikulskih tahikardija ako prema mišljenju liječnika ugrožava život. Djelotvorna dnevna doza iznosi od 300 do 600 mg, a u težim slučajevima može se povećati i do 900 mg. Propafenon se ne smije koristiti u slučajevima zatajivanja srca, kardiogenog šoka (osim ako je nastao zbog aritmije), teške bradikardije, u prva tri mjeseca nakon infarkta miokarda ili kod smanjene srčane funkcije (istisna frakcija lijeve klijetke <35 %), osim u bolesnika s ventrikulskim aritmijama opasnim za život, kod težih SA, AV ili intraventrikulskih poremećaja provođenja impulsa u srcu, sindroma bradikardija-tahikardija, izrazite hipotenzije, poremećaja ravnoteže elektrolita (npr. smetnje u metabolizmu kalija), teške opstruktivne bolesti pluća i miastenija gravis. Kao i drugi antiaritmici propafenon može pogoršati aritmije koji mogu značajno smanjiti srčanu funkciju i izazvati zastoj srca. Ostale nuspojave mogu biti gastrointestinalne smetnje, kao što su gubitak teka, mučnina, povraćanje, osjećaj punoće, opstipacija, suhoća usta, gorak okus u ustima, osjećaj obamrlosti u ustima i parestezije, smetnje vida i vrtoglavica.
Registrirani u RH za 2006: Rytmonorm (ABBOTT), Propafenon Genericon (GENERICON PHARMA)

Amiodaron
Amiodaron je jedan od najnespecifičnijih antiaritmika. Derivat je benzofurana i u svojoj kemijskoj strukturi sadržava atome joda. Spada u III skupinu antiaritmika. On ima dva glavna mehanizma djelovanja. Po jednom on blokira kalijeve, ali i natrijeve kanale te smanjuje utok kalcija u srčane stanice. Produljuje akcijski potencijal i fazu neosjetljivosti mišićnih stanica srca na impuls. S druge strane on djeluje i kao beta-blokator, tj. inhibira adrenergičke alfa i beta receptore. Smanjuje potrošnju kisika u srčanom mišiću, i to tako da blago smanjuje otpor u perifernim krvnim žilama i frekvenciju srca. Minutni volumen srca bitno se ne mijenja, a krvni tlak se samo malo snizi. Također, ne smanjuje bitno kontraktilnost srčanog mišića. Djeluje i na atrijske i na ventrikularne aritmije, pogotovo na one koje se ne mogu liječiti drugim antiaritmicima. Amiodaron je namijenjen za sprečavanje i liječenje fibrilacija i undulacija atrija, tahiaritmija povezanih s Wolf-Parkinson-Whiteovim sindromom, svih vrsta paroksizmalnih tahiaritmija uključujući supraventrikularnu, nodalnu i ventrikularnu tahikardiju i fibrilaciju ventrikula te aritmija nakon infarkta miokarda. Kod bolesnika sa zatajenjem srca primjena amiodarona produljuje preživljavanje. Djelotvorna dnevna doza iznosi 200 mg. Ne smije se koristiti u slučajevima presporog srčanog ritma ili drugog poremećaja ritma, poremećaja funkcije štitnjače, trudnoće (osim iznimno) i dojenja. Najozbiljnije nuspojave mogu biti oštećenje pluća, napadaji aritmije te oštećenje jetre. Također, mogu se javiti promjene na očima, problemi s vidom, poremećaji štitnjače, mučnina, povraćanje, smetnje okusa, ćelavost, impotencija, reakcije preosjetljivosti.
Registrirani u RH za 2006: Cordarone (SANOFI-AVENTIS), Amiodaron (BELUPO), Amiokordin (KRKA)

Bretilij
Bretilij je antiaritmik koji se sve manje koristi. On ima dvojako djelovanje - produžuje akcijski potencijal, ali i djeluje kao beta-blokator. Akcijske potencijale prolongira u većoj mjeri u zdravim stanicama nego u ishemičnim, što se smatra jednim od antiaritmijskih mehanizama, jer se na taj način smanjuje heterogenost u vremenu repolarizacije. Zbog početnog otpuštanja noradrenalina bretilij može uzrokovati hipertenziju i aritmije, ali ta faza prolazi, pa bretilij počne djelovati uglavnom blokirajući simpatikus što dovodi do hipotenzije. Daje se intravenski. Prije se koristio u liječenju tvrdokornih ventrikularnih aritmija, pogotovo onih koje nastaju zbog infarkta srca, međutim, danas se slabo koristi.