ANTIDIJABETICI

Šećerna bolest ili diabetes melitus uz aterosklerozu i hipertenziju jedna je od najčešćih bolesti u starijoj populaciji. Za šećernu bolest smatramo manjak prirodnog inzulina (hipoinzulinemija) u krvi i s tim povezana povišena razina glukoze u krvi (hiperglikemija).
Normalna koncentracija glukoze u krvi iznosi 5,5 mmol/ml. U fazi nakon apsorpcije hrane normalno se podiže razina glukoze u krvi. Da bi glukoza ušla u tkiva (mozak, mišići, jetra...) neophodan je hormon inzulin. Taj peptid luče posebne skupine stanica u pankreasu (gušterači) koje nazivamo Langerhansovi otočići. Njegova je zadaća pomoći glukozi da uđe u tkiva ili jetru. Bez njega glukoza (koja je velika molekula) ne može ući u tkiva. Prisustvo inzulina osigurava da glukoza ulazi u tkiva gdje se koristi za dobivanje stanične energije dok ulaskom u jetru glukoza se skladišti u obliku glikogena koji predstavlja srednjoročnu rezervu energije.
Previše ili premalo inzulina u krvi nije dobro. Previše inzulina uzrokuje drastičan pad razine glukoze u krvi, brzo gubljenje rezervi glikogena, ali i prema nekim novim teorijama (Zonska teorija) sprječava korištenje masnih kiselina iz masnih naslaga u energetske svrhe, čak štoviše, pretvara šećere u mast i pojačava njihovo skladištenje u masnim stanicama. Zonska teorija (koja ima svojih zastupnika, ali i žestokih protivnika) pretpostavlja da je jedan od uzroka debljanju hiperinzulinemija, tj. stalno povećana razina inzulina u krvi, a koja nastaje kao posljedica prehrane bogate ugljikohidratima.
U nedostatku inzulina, pak, događa se obrnuta situacija: glukoze u krvi ima na pretek, ali ona ne može ući u tkiva na korištenje, niti u jetru na skladištenje. Stanice praktično gladuju jer nemaju dovoljno glukoze unutar samih stanica! To je najveći problem za mozak jer on za energiju može koristiti samo i isključivo glukozu, a tek u jako ekstremnim situacijama može koristiti ketonska tijela koja nastaju razgradnjom masti u jetri. U nedostatku glukoze jetra počinje razgrađivati masne kiseline u ketone koji se počinju koristiti kao energenti. Zbog toga osobe koje boluju od dijabetesa imaju karakterističan dah po acetonu. Inače nalaz glukoze u urinu baca sumnju na diabetes dok nalaz acetona u urinu nesumnjivo ukazuje na razvoj dijabetesa melitusa.

Zbog čega je diabetes melitus opasan?
Dok se koncentracija glukoze u krvi kreće u razumnim granicama (5,5 mmol/ml) ona predstavlja važan i poželjan energent. Sve reakcije u koje stupa su kontrolirane isključivo i samo enzimima. Međutim dugotrajne koncentracije glukoze u krvi koje prelaze 10 mmol/ml omogućuju glukozi (po zakonu o djelovanju masa - Guldbreg-Vaageov zakon!!!) da stupa u reakcije s ostalim šećernim spojevima mimo enzima, dakle čisto kemijski (po sili termodinamike)! To znači da glukoza u normalnim koncentracijama ne može reagirati kemijski - bez enzima, nego samo s enzimom, dok u visokim koncentracijama nekontrolirano reagira s ostalim šećernim spojevima u tijelu. To je izrazito opasno ako znamo da brojni receptori u tijelu imaju posebne važne dijelove koji su sazdani od šećera (glikoproteini). Primjerice: visoka koncentracija šećera u krvi uzrokovat će vezivanje glukoze na receptore za LDL lipoproteine i njihovo onesposobljenje! A to znači razvoj tromboza i ateroskleroze!
Kao što se može zaključiti glukoza je u normalnim koncentracijama u krvi osnovna hrana, ali u velikim postaje otrov!
Posljedice neliječene šećerne bolesti jesu oštećenje i postepeno propadanje bubrega, oštećivanje vida, pojava začepljenja krvnih žila, ateroskleroza, infarkt. Jedno od prvih dijelova tijela gdje dolazi do začepljivanja krvnih žila jesu donji ekstremiteti. Zbog toga često dugogodišnji bolesnici koji nisu bili pravodobno i/ili pravovaljano liječeni ostaju bez noge.

Razlikujemo 2 tipa šećerne bolesti:
Diabetes melitus 1 (DM1) - juvenilni oblik: Napada uglavnom mlađe osobe. To je autoimuna bolest, imunološki sustav napada stanice koje u pankreasu proizvode inzulin i uništava ih kao da su strano tijelo. Organizam ubrzo ostaje bez imalo inzulina i neophodno je parenteralno uzimanje inzulina.
Diabetes melitus 2 (DM2) - starački oblik: Napada stariju populaciju. Kod tog oblika dolazi do smanjene osjetljivosti tkiva na inzulin ili pak stanice Langerhansovih otočića u pankreasu nedovoljno luče inzulin. Kod ovog oblika DM-a inzulina ima, ali ga nema dovoljno ili ga ima dovoljno ali nije djelotvoran. Tada vrlo često nije potrebno uzimati parenteralni inzulin nego tek prilagoditi prehranu i održavati tjelesnu aktivnost. U slučaju daljnjeg napredovanja bolesti neophodno je primijeniti oralne antidijabetike. Daljnjim napredovanjem bolesti ponekad se ipak mora primijeniti i parenteralni inzulin.
Važno je istaći da su i jedan i drugi oblik nasljedni, dok DM2 se može i ne mora javiti, a što ovisi o vanjskim rizicima i načinu života (prehrana i tjelesna {ne}aktivnost).
DM2 tretiramo ili inzulinom ili oralnim antidijabeticima, dok DM1 samo inzulinom.